Federalne rezerve SAD-a i njihov veliki značaj: O zlatu, srebru i papirnatom novcu
Prava uloga i funkcije vlade uvijek su bile vrlo osjetljiva tema u SAD-u. Zbog povezanosti federalne vlasti i centralne banke, ta je veza, u raznim razdobljima prošlosti SAD-a, činila centralno bankarstvo političkom kontroverzom. Mnogi su Amerikanci u prošlosti žustro raspravljali o tome kako ustrojiti ustanove centralnog bankarstva, a neki su od njih proveli većinu svojih života boreći se protiv samog postojanja takvih ustanova. U člancima o Federalnim rezervama SAD-a pokušat ćemo dati osvrt na povijest centralnog bankarstva u SAD-u, od završetka Američkog rata za nezavisnost pa sve do osnivanja Sustava federalnih rezervi u obliku u kakvom su i danas u SAD-u.
Prva i Druga narodna banka SAD-a
Od usvajanja Ustava, 1787. godine, Sjedinjene Države imale su dva neuspjela pokušaja s osnivanjem središnje banke. Potaknuti iskustvom s monopolskom moći engleske središnje banke, Bank of England, osnivači Sjedinjenih Američkih Država bili su izrazito protiv uspostavljanja centralne banke, bilo ona privatno ili državno upravljana. Ovo je bila prvenstveno želja već postojećih banaka za izbjegavanjem dominacije snažne narodne banke i pretpostavka nadmoći državnih nad federalnim vlastima. Posljedica toga je da su bankarstvo regulirale države pojedinačno do 1863.g., i izbijanja Američkog građanskog rata, uz izuzetke Prve i Druge narodne banke.
Prvu narodnu banku osmislio je tadašnji ministar financija Alexander Hamilton; on je svoju ideju temeljio na modelu Engleske banke, koja je bila u privatnom vlasništvu. Benjamin Franklin, jedan od autora 'Deklaracije neovisnosti' i američkog Ustava, snažno se protivio ovoj ideji jer je smatrao da središnja banka u privatnom vlasništvu s mogućnosti izdavanja nacionalne valute predstavlja veliku opasnost.
Prema zamisli ministra Hamiltona, 80% banke bi bilo u privatnom vlasništvu, što je uključivalo i ulagače iz najvećih britanskih banaka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.