Ove godine Island će biti prva europska zemlja koja je pogođena krizom 2008., a koja će se vratiti najvišem ekonomskom outputu prije krize. Unatoč svom jedinstvenom odnosu prema bankarima i bankarskom sustavu, Islanđani su pokazali da postoji drugačija i bolja opcija nego što zapadne dogme nalažu. Devetoga travnja 2011. Islanđani su referendumom odbili plaćati dugove za britanske i nizozemske investicije u Icesave banku. Par godina ranije, 2009., podjednako su na referendumu odbili jamčiti depozite stranih ulagača koji su imali fondove u islandskim bankama.
Kad je kriza pogodila Island, banke su imale dug jednak deset puta veličine islanskog BDP-a koji iznosi 12 milijardi dolara. Nakon toga, Island je devaluirao svoju valutu i jamčio depozite svojim građanima. Pet godina čistog neoliberalnog režima stvorio je na Islandu najbogatiju zemlju Europe. Godine 2003. sve državne banke bile su privatizirane, privlačeni su strani ulagači minimalnim troškovima i velikim dobicima. Ti računi, zvani IceSave, privukli su mnoge engleske i nizozemske male ulagače. Ali kako su rasla ulaganja, tako je rastao i vanjski dug banaka. Taj dug je 2003. iznosio pozamašan dio BDP-a. Financijska kriza je bila presudna. Islandske banke Landbanki, Kapthing i Glitnir su nacionalizirane,dok je banka Kroner izgubila 85 posto svoje vrijednosti prema euru. Krajem 2008. Island je službeno proglasio bankrot.
Svjetske financijske organizacije i Europska unija počeli su pritiskivati Island da započne s drastičnim mjerama na 320 tisuća stanovnika.
Prosvjedi i nemiri rezultirali su najzad ostavkom socijaldemokratske vlade. Na izborima u travnju 2009. pobjedila je lijeva koalicija koja je osudila neoliberalan ekonomski sustav i zahtjevala da Island plati samo dug od tri i pol milijuna eura. To je značilo da bi svaki građanin trebao platiti stotinu eura mjesečno u idućih 15 godina, s pet i pol posto kamata, kako bi se platio dug privatnim potražiteljima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.