Uobičajeni način na koji većina populacije doživljava poreze, javnu potrošnju i javni dug izgleda otprilike ovako: Država prikuplja poreze. Novac prikupljen porezima se potom koristi za javnu potrošnju. Ukoliko je iznos prikupljenog poreza veći od državne potrošnje, državni proračun je ostvario suficit. Ukoliko je iznos prikupljenog poreza manji od državne potrošnje, državni proračun je ostvario deficit i država mora izdati obveznice (posuditi novac) kako bi nadoknadila manjak u proračunu.
Međutim, posuđivanje tj. izdavanje obveznica nije jedini način kojim se može financirati manjak u državnom proračunu. Država ukoliko ima vlastitu centralnu banku može jednostavno 'štampanjem novca' tj. u današnje vrijeme računalnim unosom brojki na račun državne riznice u centralnoj banci nadoknaditi razliku i to je nešto s čim će se složiti svaki konvencionalni ekonomist.
Iz navedenog je jasno da je zaduživanje samo jedan od načina na koji država može financirati manjak u državnom proračunu, ali ne i jedini. Kada uzmemo u obzir oba načina financiranja državnog proračuna dolazimo do fundamentalnog zaključka da suverena država ne mora nužno putem poreza pribaviti vlastitu valutu budući da ima mogućnost da u svakom trenutku generira vlastitu valutu u željenoj količini.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.