Od vremena velikog zaokreta egipatske politike za vrijeme predsjednika Anvara al Sadata, a posebice tijekom predsjedničkih mandata Hosnija Mubaraka, Egipat je postao glavnim medijatorom u političkim procesima na Bliskom istoku. Godine vježbanja protekle su u posredničkoj ulozi Kaira u izraelsko-palestinskom sukobu, a često je republika na Nilu bila ključna u izbjegavanju sukoba među arapskim državama. Sada bi Egipat mogao ponovno zasjesti na svoje poznato mjesto i to u Siriji.
Usredotočenost na borbu protiv terorizma u drugi plan stavlja rješavanje političkog sukoba između sirijskog predsjednika Bašara al-Asada i oporbenih snaga u Siriji. Nastojanje je mnogih svjetskih sila da središnji fokus stave na borbu između Sirije i Daeša, čiji simulirani utjecaj prijeti arapskom svijetu i cjelokupnom Bliskom istoku. Ta simulacija prijetnje miče iz vidokruga prioritet, a to je rat između revolucionarnih i islamističkih pokreta protiv sekularne ali alevitske vlasti al-Asada.
Egipat ima svoju povijesnu bliskost sa Sirijom. U vrijeme najveće političke ostvarivosti panarapske ideje, Egipat i Sirija tvorili su Ujedinjenu arapsku republiku (UAR). Ova je unija postojala između 1958. i 1961., kada se Sirija povukla nakon državnog udara u Damasku. Egipat je nastavio postojati pod istim imenom čitavo desetljeće nakon toga. Ova kratkotrajna država bila je članica Ujedinjenih arapskih zemalja, kasnije Arapske lige, a također je bila u labavoj konfederaciji sa Sjevernim Jemenom, koja je prestala postojati zajedno s unijom. Predsjednik i idejni začetnik UAR-a bio je Gamal Abdel Naser, posebno stoga što je panarapski osjećaj tradicionalno jak u Siriji (upravo zbog denominacijske i etničke heterogenosti zemlje), a Naser je bio popularni vođa u cijelom arapskom svijetu nakon nacionalizacije Sueskog kanala i pobjede u Sueskom ratu 1956., koji je označio kraj kolonijalnog doba. Već je tada Naser nazirao glavne prijetnje panarapskom ujedinjenju. On je tražio da se svako takvo ujedinjenje provodi plebiscitom, da se ukinu političke stranke kao frakcije i da se vojska povuče iz politike. Ni u jednome nije uspio, čak ni u vlastitoj državi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.