Što bi Washington napravio da primi određenu ugrozu s Kariba ili Meksika? Sagradio bi zid, poveo bi vojno-pomorske akcije, ukazivao bi da neće dopustiti da se na samom pragu američkih granica stvara bilo kakva prijetnja američkog političkom poretku i američkoj sigurnosti. I u realpolitičkim odnosima, Washington bi bio u pravu, posebno kao velika svjetska sila. Ali, kada ruski predsjednik Vladimir Putin kaže da će Moskva učiniti sve što može u sprječavanju bilo kakve destabilizacije do koje bi dovele obojene revolucije u Rusiji i bliskom susjedstvu u Istočnoj Europi, onda se takva odluka demonizira do krajnjih granica, nastojeći ocrniti bilo koji korak za širenjem ruskog utjecaja u regiji ili svijetu. Jer, Rusija je također velika svjetska sila, koju SAD ne želi imati na istoj razini. Washington ne želi zoru multipolarnog svijeta i zbog toga se trudi srušiti jaku Europu, zaustaviti silovit uspon Kine, zaokružiti ruski utjecaj, te razbiti gospodarsku snagu novih ekonomskih tigrova.
Komentar Vladimira Putina dolazi nakon što je nekoliko ruskih građana uhićeno u Bjelorusiji jer su sudjelovali u protuvladinim prosvjednima u Minsku 25. i 26. ožujka. Bjeloruski predsjednik Aleksandr Lukašenko je iskoristio ova uhićenja da pošalje poruku Putinu prije njihovog susreta 3. travnja. Lukašenko se trsi pokazati da ima cijelu zemlju pod kontrolom, unatoč nedavnim prosvjedima i gospodarskim poteškoćama, a Moskva treba držati Minsk na svojoj strani. Tu, na zapadnim ruskim granicama, Rusija se suočava s velikim strateškim problemima, od sjevernoeuropskih pitanja baltičkog prostora, preko Bjelorusije i Ukrajine, pa sve do Crnomorja gdje se provodi cijela jedna nova geopolitička igra. U potrazi za prostorom za disanje, Rusija treba tampon zonu, a Bjelorusija i Ukrajina su oduvijek bili upravo zemlje s tom ulogom.
Na baltičke zemlje Rusija više ne može računati. Nikad niti nije; to su zemlje katoličke i luteranske tradicije i političke kulture, koje su izrasle na trgovačkoj diplomaciji hanzeatskih gradova i zaštiti katoličkih kraljevina Poljske i Austro-Ugarske. Odmah po završetku Hladnog rata, Estonija, Latvija i Litva odmah su otpale od sklonosti stvaranja povezanosti s Moskvom, te su se naglo priključile Europskoj uniji i NATO Savezu. Ukrajina je zemlja koja zapravo i ne postoji u svojim granicama, a trajni sukob onemogućava Kijevu da konačno odluči u kojem smjeru želi stvarati svoje vanjskopolitičke saveze. Stoga je Bjelorusija postala jedinim područjem interesa koju Rusija može njegovati u svom bliskom europskom susjedstvu. Ujedno je Bjelorusija jedina europska zemlja s kojom Rusija dijeli zajednički protuzračni obrambeni sustav i ključni je dio ruske sigurnosne strategije. Od 2009. Minsk i Moskva svake četiri godine provode zajedničke vojne vježbe koje streme jačanju vojne prisutnosti na zapadnim granicama Ruske Federacije.
Ali u oslanjanju na svog prijatelja Lukašenka, Kremlj bi trebao biti oprezniji. Rusija je, kao i ostale zemlje koje se sve više integriraju u Šangajsku organizaciju za suradnju (Kina, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan; a uz njih ulaze još Indija i Pakistan, uz mogućnost i Afganistana, Bjelorusije, Irana i Mongolije) neliberalna demokracija. To znači da Rusija i njezini partneri u ovoj organizaciji imaju sva osnovna obilježja demokratske vlasti: provode se izbori, ne postoji nasilni prijenos vlasti, postoji trodioba vlasti. Međutim, nema Popperovskog 'otvorenog društva', građani su ograničeni pokrivenošću vladine moći. Neke od spomenutih zemalja su de facto diktature ili jednopartijske vladavine, ali pod neliberalne demokracije spadaju i one države za koje ne bismo odmah koristili takve nazive, poput Singapura, Mađarske, Rusije, odnosno one u kojima se primjećuje prije svega velik utjecaj vlasti nad medijima, sindikatima, nevladinim sektorom i akademskim sektorom.
U Bjelorusiji je taj neliberalni pritisak jači nego u Rusiji. Ulazak zapadnih potpirivača, koji svoje djelovanje temelje na istinskim željama naroda za očuvanjem svojih tradicija i političke kulture te očekuje tek dio promjena, uvijek je onaj trenutak kada se politički orkestrira propast jednog režima da bi se nametnuo drugi. I jedan i drugi tip vlasti u konačnici dobiva podršku ako postoji gospodarsko blagostanje ili barem najava njegovog dolaska. No, prozapadne transformirane države i društva uvidjele su da nije došlo do istinskog otvorenog društva, već jednog liberalnog jednoumlja, koje ne dopušta evolutivni razvoj temeljen na normama i vrijednostima koje su shvaćene kao takve u datom društvu. A da se i ovdje radi o ubačenim elementima koji su poslani od strane liberalnih internacionalista, dokazuje i pojavnost bjeloruskih anarhista i ukrajinskih majdanista, povezanih između ostalog i s raznim nacionalističkim skupinama.
Slabo stanje bjeloruskog gospodarstva je početni procjep kroz koji se takvo liberalno jednoumlje nada provući. Teško stanje ekonomije izazvalo je neviđene protuvladine prosvjede koji traju mjesecima. Doista, vlada u Minsku više nema novaca, počela je oporezivati nezaposlene, što se približava crnom humoru kultnog stripa Maxa Bunkera Maxmagnus u kojemu se kralj bogati na grbači sirotinje. Prosvjedi su završili masovnim uhićenjima; oko 150 osoba je uhapšeno, a strah drži ljude podaleko od ulica. Gospodarski su problemi ostali, gomilajući recesiju koja traje dvije godine. Prije toga je Bjelorusija mogla preživjeti na pomoći svog velikog istočnog susjeda, jer je Moskva favorizirala uvoz bjeloruskih poljoprivrednih proizvoda i izvozila energente po povlaštenim cijenama. S padom cijena nafte i gospodarskih sankcija te rastućih ekonomskih problema u samoj Rusiji, i Bjelorusija sada osjeća teret na svojim leđima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
