Bitka za Okinawu
Operacija Iceberg, serija bitki koje su se vodile u japanskom Ryukyu otočju, a čije je središte bio otok Okinawa, se smatra najvećim amfibijskim napadom na Pacifiku tijekom Drugog svjetskog rata. Bitka je počela 01.travnja te trajala sve 22.lipnja 1945. godine, ukupno 82 dana. Nakon dugačke kampanje osvajanja otoka Saveznici su bili sve bliže Japanu te su planirali koristiti Okinawu, veliki otok udaljen samo 55 km od glavnoga japanskog kopna, kao bazu za svoje zračne operacije i pripreme za invaziju Honshua, japanskog glavnog kopna. Četiri divizije 10.američke vojske i dvije divizije marinaca borili su se na otočju, potpomognuti pomorskim, amfibijskim i strateškim zračnim snagama. Bitka je još poznata i kao 'tajfun čelika', a odnosi se na žestinu borbi, intenzitet japanskih napada kamikazi pilota te velikog broja brodova i oklopnih vozila koja su napala otok. Bitka je bila jedna od najkrvavijih na Pacifiku, sa više od 82,000 žrtva na obje strane. Saveznici,većinom Amerikanci, su imali preko 12,500 poginulih ili nestalih dok su Japanci imali 77,166 poginulih, bez ubrajanja onih žrtava koje su kasnije preminule od posljedica ozljeda.
Žestina kampanje na Pacifiku obeshrabrila je SAD da pokušaju invaziju na japansko glavno kopno te je navodno bila jedna od glavnih motiva za bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, za koje većina povjesničara smatra da su glavni razlog japanske predaje; novija istraživanja i podaci govore da je uz atomsku bombu tu bilo i sovjetsko osvajanje Mandžurije, bombardiranje Tokija te nedostatni i iscrpljeni japanski resursi.
Slika 1.Slika 1. Marinac pruža podršku paljbom na grebenu Wana, svibanj 1945. godine
Pripreme za borbu
SAD i Saveznici
Saveznici su imali veliku vojnu snagu na raspolaganju. Operativna eskadra 56 (Task Force 56) je bila najveća sila unutar Operativne eskadre 50 (Task Force 50) te je njeno središte bilo oko 10.američke vojske. Vojska je imala dva korpusa pod svojim zapovjedništvom: III. amfibijski korpus, koji se sastojao od 1.i 6.divizije marinaca, te 24.korpus, koji se sastojao od 7. i 96. pješačke divizije. 2.divizija marinaca je bila rezerva dok je 10.vojska također kontrolirala 27. pješačku diviziju (označenu kao garnizonska vojna sila) i 77. pješačku diviziju. Ukupno Vojska je imala preko 102,000 vojnika ( od toga je 38,000 i više bilo nedivizijsko topništvo, borbene rezerve i trupe iz zapovjedništva, uz još 9,000 vojnih ročnika)., preko 88,000 marinaca i 18,000 mornaričkog osoblja ( većinom inženjeri iz pomorske brigade Seabees i medicinsko osoblje). Na početku bitke 10.vojska je imala ukupno 182,821 čovjeka u svojem sastavu; plan je bio da general Buckner podnosi izvještaj Turneru do iskrcavanja,a nakon toga izravno podnosi izvještaj Spuranceu.
Premda su snage za kopnenu invaziju bile većinom američke, Britanska Pacifička Flota je također sudjelovala u bitci sa otprilike četvrtinom savezničkog mornaričkog zrakoplovstva ( oko 45 aviona). Operativna eskadra 57 (Task Force 57), se sastojala od 50 ratnih brodova, od čega su 17 bili nosači zrakoplova. Valja spomenuti da su britanski nosači imali oklopom ojačanu pistu za svoje avione što je značilo manji broj aviona koje su mogli nositi, ali su zato bili znatno otporniji na japanske kamikazi napade. Iako su nosači zrakoplova bili britanski, grupa nosača zrakoplova je bila kombinirana Britanska Commonweatlh Flota, sa britanskim, kanadskim, novozelandskim i australskim brodova i osobljem. Njihova zadaća je bila neutralizirati japanske aerodrome na otočju Sakashima te pružiti zračnu zaštitu od japanskih kamikazi napada.
Slika 2. Karta vojnih operacija SAD na Okinawu
Američka 5. flota pod zapovjedništvom admirala Spurensa je brojala 1205 brodova (10 bojnih brodova BB, 8 teških krstarica CA, 4 lakih krstarica CL, 18 eskortnih nosača CVE s 564 zrakoplova, 82 razarača DD i 54 eskortna razarača DDE). Za potporu i osiguranje desanta određena je američka 58. operativna eskadra pod zapovjedništvom admirala Michera sastava 15 flotnih CVA i lakih CVL nosača zrakoplova s ukupno 919 zrakoplova, 8 bojnih brodova BB, 2 bojna krstaša BC, 2 teške CA i 11 lakih CL krstarica i 48 razarača DD i britanska 57. operativna eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Rawlingsom sastava 4 flotna nosača zrakoplova CVA s ukupno 244 zrakoplova, 2 bojna broda BB, 4 lake krstarice CL i 12 razarača DD.
Zračnu potporu samog desanta osiguravale su američka 20. i 21. bombardersko zapovjedništvo (Bomber Command) iz baza na Marijanskim otocima, Filipinima i u Kini. Prvo je sukladno planu trebalo zauzeti skupinu otoka Kerama (Kerama retto) i otok Keise shima, zapadno od južnog dijela Okinawe. Ti otoci bili su pogodni za sidrenje brodova i topničke položaje. Potom su se trebale iskrcati četiri divizije na jugozapadnu obalu Okinawe na područje od zračne luke Yontan do Kadena. Po osiguranju mostobrana, dvije divizije iz središta trebale su izbiti na istočnu obalu otoka, a istodobno jedna divizija lijevog krila prema sjeveru, a desnokrilna divizija prema jugu. Kasnije su se desnokrilnoj diviziji trebale priključiti i dvije divizije iz središta, nakon što bi dostigle svoje ciljeve, pa bi te tri divizije napale na glavne obrambene japanske snage. Istodobno s glavnim desantom izvršio bi se i 'demonstrativni' desant na jugoistočnu obalu Okinawe (američka 2. divizija marinaca).
Slika 2.1. Položaj otoka Okinawa na karti
Slika 3. General- poručnik Simon Bolivar Buckner mlađi
Japan
Japanska obrana otoka se sastojala od 67,000 ( prema nekim izvorima i 77,000) vojnika redovne 32.vojske i oko 9,000 pripadnika Japanske Carske Mornarice u pomorskoj bazi Oroku; od toga je samo par stotina vojnika bilo obučeno i opremljeno za kopnenu borbu. Podrška redovnoj vojsci je bilo unovačeno lokalno stanovništvo Ryukyuana, od čega je 24,000 ljudi brzo unovačeno u pozadinsku miliciju Boeitai te 15,000 neuniformiranih radnika. Iako su Japanci koristili kamikazi taktiku još od bitke za Zaljev Leyete, ovo je prvi puta da je ona postala važan segment obrane otoka; tome govori i podatak da je pokušano sedam većih kamikazi napada, koji su uključivali više od 1,500 aviona tijekom američkog iskrcavanja između 01.travnja i 25.svibnja 1945.godine. 32.vojska se prvenstveno sastojala od 9.,24. i 62. divizije te 44. neovisne kombinirane brigade. 9. divizija je premještena na Tajvan prije invazije što je dovelo do pomicanja japanskih planova obrane. Glavni otpor je trebao biti pružen na jugu od strane general poručnika Mitsuru Ushijime, njegova šefa osoblja general poručnika Isamu Chōa te njegova šefa operacija, pukovnika Hiromichi Yahare; potonji je zagovarao obrambenu strategiju dok je Chō zagovarao ofanzivnu. Na sjeveru je zapovijedao pukovnik Takehido Udo. Trupe Japanske Carske Mornarice je vodio kontraadmiral Minoru Ōta. Japanci su očekivali da će Amerikanci ići sa 6-10 divizija na Japance, a čiji se garnizon sastojao od dvije i pol divizije. Također su izračunali da Amerikanci imaju nadmoć u oružju u omjeru 5:1, negdje i 6:1 naspram japanskih divizija, uz američku nadmoć u zračnim i pomorskim snagama.
Na Okinawi su srednjoškolski dječaci novačeni u službu na prednjim linijama obrane te su znani kao 'Tekketsu Kinnotai' dok su Himeyuri studente novačili za medicinsko osoblje. Japanska Carska Vojska mobilizirala je oko 1,780 dječaka koji su išli u srednju školu, u dobi između 14 i 17 godina, za službu na prvim linijama obrane. Postali su poznati kao 'Tekketsu Kinnotai', što u prijevodu znači 'Carski Korpus od željeza i krvi'. Mobilizacija je provedena na temelju uredbe ministarstva rata, a ne zakona; ovom uredbom studenti su mobilizirani kao vojnici volonteri na dobrovoljnoj osnovi- realnost je bila ta da su vojne vlasti naredile školama da prisile gotovo sve studente da volontiraju kao vojnici. Nije se libilo ni krivotvorenja dokumenata potrebnih za novačenja, a polovica svih unovačenih su poginuli u samoubilačkim napadima na tenkove ili gerilskim napadima. Nakon gubitka Okinawe japanska vlada je donijela nove zakone, sve u cilju priprema za odlučujuću bitku obrane japanskog glavnog otočja. Ovim zakonima je omogućeno novačenje dječaka starih 15 godina ili više te djevojaka 17 godina ili više te njihovo slanje na prve linije obrane.
Japanci su svoje glavne snage rasporedili u teško pristupnom dijelu na jugu otoka. Obrana je organizirana po dubini u tri obrambene crte. Prva crta obrane uzduž grebena Kakazu, druga crta obrane (najjača) sjeverno od grada Shuri i treća obrambena crta uzduž glavnog grebena na jugu otoka. Sve tri obrambene crte bile su snažno i dobro fortifikacijski uređene i utvrđene. Izgrađen je niz dobro povezanih blokhausa i bunkera, a na svim tenkoprohodnim smjerovima bila su postavljena protuoklopna minska polja. Na samoj obali izrađeni su lažni bunkeri i položaji u namjeri da se na njih privuče američka topnička i brodska paljba i vatra. Američke zrakoplove i ratno brodovlje čekalo je oko 500 japanskih kamikazi pilota.
Slika 4. Japanski zapovjednici Okinawe, veljača 1945. godina
4.1. Djeca vojnici Tekketsu Kinotei
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
