Kad se pomisli o modernoj komunističkoj vlasti, onda se prvenstveno misli o Sjevernoj Koreji, Kubi, Kini i Vijetnamu, iako u većini tih slučajeva od komunističke ideje ostaje vrlo malo ili ništa u praktičnom smislu. No, komunizam je i dalje vrlo značajna politička opcija u Indiji. Komunistička partija Indije (marksisti) vode od 1977. vladu Lijevog fronta u Zapadnom Bengalu. Ona je tipičan produžetak lenjinističkih revolucionarnih stranaka, koje su prešle u masovne pokrete. I kako su komunističke partije u Zapadnoj Europi dobivale u poslijeratnom vremenu izbornu potporu, tako se gubila njihova revolucionarnost. Nasuprot tome, partije u Kini i Vijetnamu, te drugim polukolonijalnim državama, prihvatile su oblik militarističkog lenjinizma.
Lenjinistički model je u većini zemalja svijeta napušten nakon sumraka Sovjetskog Saveza. Ali lijeva politika je doživjela snažni porast posljednjih godina, posebice u Južnoj Americi, te u Europi na valovima globalne financijske krize. Malo njih je uzelo lenjinistički model koji, kako tumači Lukacs, odabire skupinu jednoumnih revolucionara spremnih na bilo koju žrtvu da bi vodili manje ili više kaotičnu masu. Grčka Siriza je pokušala uvesti ortodoksni komunizam u svoje redove, ali nije u potpunosti uvela lenjinističko načelo vladanja. Radi se o demokratskoj masovnoj stranci koja obuhvaća različite skupine i tendencije (kaotična masa), ali nema snažnu lenjinističku predvodničku snagu.
U Indiji su ideologija, simbolizam i organizacija ortodoksnog komunizma održani. Iako je većina svijeta pokopala komunizam početkom devedesetih, Komunistička partija Indije (marksisti, CPM), najveća od indijskih lijevih stranaka, dobila je u potpori i utjecaju. CPM svoje začetke ima u Komunističkoj partiji Indije, nastaloj 1925. kada su se komunisti okupili da bi stvorili nacionalno vodstvo partije. Ova je stranka djelovala u sjeni Indijskog nacionalnog kongresa i nikad nije bila sposobna doista nastupati protiv Gandhija ili Nehrua. Međutim, kako je partija podupirala narodnu borbu i bila je utjecajna među inteligencijom, stvorila je značajan upliv u indijskoj politici i kulturi dvadesetog stoljeća. Nakon zaokreta prema ultraljevici kasnih 1940.-ih, komunisti su dobili 16 mjesta u prvom indijskom nacionalnom kongresu 1952., čime su postali drugom najvećom strankom u Lok Sabhi. Unutarnje napetosti oko uloge Kongresa i klasnog karaktera zemlje, kao i sukoba Sovjetskog saveza i Kine, vodilo je u rastakanje stranke. U šezdesetima su tako nastale tri komunističke partije. Centar i lijeva frakcija stvorili su 1964. Komunističku partiju Indije (Marksisti), te su zadržali revolucionarnu partiju orijentiranu prema Kini. Druga frakcija je nastavila voditi Komunističku partiju Indije, držeći se sovjetske ideje mirne tranzicije i nacionaldemokratskog fronta u Kongresu. Godine 1969. od CPM-a se odvojila prokineska struja koja je stvorila i danas postojeću Komunističku partiju Indije (Maoisti).
Bengal je povijesno jedna od najrazvijenijih provincija Južne Azije i prvi dio indijskog potkontinenta kojega su kolonizirali Britanci. Već 1772. Calcutta je postala središtem teritorija koje je kontrolirala Istočnoindijska kompanija. Kolonijalizam je doveo do duboke društvene i gospodarske deprivacije, uključujući česte gladi. Milijuni ljudi su umirali od gladi još do 1943. godine. Britanci su premjestili središte British Raja u New Delhi 1911., djelomično i kao odgovor na jačinu bengalskog antikolonijalizma.
Nacionalizam u Bengalu, iako jak, nikad se nije pretvorio u veće nacionalističko okupljanje. Bengal je uvijek bio donekle odvojen od indijskog mainstreama. Kongres i Gandhi nisu bili toliko popularni ovdje koliko u drugim dijelovima Indije, dok je ljevica od početka dvadesetog stoljeća imala velik kulturni i politički utjecaj. Kao predvodnik borbe za nezavisnost u Bengalu izdigao se Subhas Chandra Bose, kojega je Gandhi 1939. maknuo iz predsjedništva Kongresa. Godine 1947. provincija se podijelila na Zapadni Bengal i Istočni Pakistan koji je 1971. postao Bangladeš. Bengal je bio veliko industrijsko središte, orijentirano prema manufakturi, željezu, čeliku, tekstilu, juti i čaju, ali je podjela vodila relativnom gospodarskom padu. Problemi su pojačani u sedamdesetima, kada je drugi val izbjeglica iz Istočnog Pakistana došao u Zapadni Bengal.
Komunistički pokret se proširio kroz članstvo u masovnim pokretima, posebice onima orijentiranima prema poteškoćama nedostatka hrane i zemljišnim reformama. Posebno su izbjeglice bile sklone podršci komunistima, jer su smatrali da ih je Kongres iznevjerio. Ovdje se politički sukob nije temeljio samo na kasti, jeziku i religiji, kao u ostatku Indije, već na klasi, jednakom pristupu hrani i zemlji, plaći i radnim uvjetima. Naseljavanje izbjeglica i diskriminacija protiv Zapadnog Bengala od strane središnje vlade u Delhiju također su bili veliki uzroci sukoba. Kako je Kongres doživljen kao neprijateljsko tijelo, CPM je postao glavnom snagom društvene promjene i regionalne oporbe hegemoniji Kongresa u indijskoj politici. Tijekom Indijsko-kineskog rata 1962., kada je Komunistička partija Indije bila prokineska, privremeno je komunistički pokret oslabio, ali je od 1977. u Zapadnom Bengalu komunizam vladao do 2011.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
