Analizirajući geopolitičku dimenziju sirijskog sukoba, poznati američki istraživač i novinar, William Enghdal, postavio je pitanje: Što veže Izrael, Tursku i Katar s jedne strane, protiv Assadove Sirije, Irana, Kine i Rusije s druge strane?
Jedan od odgovora je - energetska geopolitika. Enghdal, čije analize uvijek prožima energetska dimenzija problema, smatra da je nužno u svim geopolitičkim procjenama u obzir uzeti energetska pitanja - od proizvodnje, kontrole, isporuke, pa sve do cijena energenata.
Prvo što Enghdal ističe jest važnost prirodnog plina kao energenta 21. stoljeća. Činjenica da je prirodni plin u odnosu na ostala fosilna goriva, najčišći izvor energije, on u Europi, posebice u Njemačkoj, u procesu proizvodnje struje, počinje zamjenjivati nuklearnu energiju i termoelektrane na ugljen. Plinske termoelektrane manje zagađuju okoliš od onih na ugljen, dok se smatraju sigurnijim od nuklearnih, posebice nakon katastrofe u Fukushimi, nakon koje je zavladao val prosvjeda protiv nuklearne energije. S obzirom da je ekonomska cijena korištenja plina dramatično niža nego korištenje vjetra ili drugih alternativnih oblika energije, plin ubrzo postaje sve traženiji u Europskoj Uniji, najvećem svjetskom plinskom tržištu u nastajanju.
Otkrića velikih plinskih polja u Izraelu, Kataru i Siriji, u kombinaciji s pojavom Europske Unije kao potencijalno najvećeg svjetskog potrošača prirodnog plina, stvaraju dodatno stanje napetosti u regiji, što rezultira sadašnjom sirijskom krizom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.