Afganistan, Irak, Libija, a možda i Sirija, sve su to pokušaji američkog svjetonazora za promjenom vlasti i političkog sustava. U Washingtonu se nastoji prikazati da je prisilna promjena režima na Bliskom istoku (i u drugim dijelovima svijeta) temeljena na racionalnoj računici velike sile koja time postiže demokratizaciju društva. Prava je slika drugačija. Interventne snage Zapada promiču političke dogovore sukladne njihovim vladajućim shemama ili su dio 'samorazumljive' prirode političke vlasti. U svim ovim intervencijama promjene režima Amerikanci su bili slijepo vođeni idejama vlasti i poimanjem SAD-a kao Bogom dane zemlje za širenje demokracije. I kako to obično biva, bombama vođena demokratizacija nije pretjerano uvjerljiva da stanovnici napadnute države mijenjaju svoje vrijednosti i političku kulturu.
Normativno pitanje mnogih društvenih znanstvenika jest kada će se bliskoistočne države demokratizirati. Literatura o promjeni režima od devedesetih se silovito veže uz arapske studije. Kako nije došlo do značajnijih političkih promjena i sustavnih tranzicija, pokrenulo se drugo pitanje koje pokušava odgovoriti što čini okosnicu i čvrstoću arapskog autoritarnog vladajućeg sustava. Na to se pronalazi nekoliko ključnih odgovora. Jedan jest oscilacija između kontrolirane političke liberalizacije i deliberalizacije, dok se drugi veže uz pet ključnih područja promjene unutar samih režima: legitimizacija, elite, izgradnja institucija, kooperacija i reakcije režima na vanjske utjecaje. Taj drugi trend je osobito važan za razumijevanje trajnosti autoritarnosti u arapskom svijetu.
Strukturalisti smatraju da se promjena režima mora dogoditi tamo gdje oni nisu pravilno strukturirani odnosno gdje postoji nekoherencija u odnosima vladajućih institucija što je neophodan preduvjet za dugotrajno djelovanje društva. Funkcionalisti smatraju da se promjena događa jer režimi ne djeluju kako trebaju, pogotovo ako nema učinkovitosti vladinih politika, ako vlast nema legitimitet u narodu ili ako dolazi do unutarnjih sukoba. Međutim, promjena režima kao stručan politološki pojam postao je istoznačnicom američkih invazija i rušenja trenutačnih vođa zemalja poput Iraka. Međutim, promjena režima se ne smije promatrati samo kao nasilna ili posvemašnja promjena vlasti, jer je to samo jedan oblik načina te promjene. Šira definicija pojma pruža ideje koje nikad nisu promatrane u američkoj vanjskoj politici prema Washingtonu neprijateljskim režimima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.