Predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko (61) u Washingtonu je obilježen kao posljednji preostali europski diktator. On s tim već godinama mora živjeti kao s kamenom o vratu, misleći možda da je bilo u Europi i drugih koji su ovu neslavnu titulu mogli ponijeti. No baš je njemu zapalo da postane etalon za diktatore iz prošlosti s kojima na Zapadu plaše djecu kad nisu dobra. Usprkos križu koji nosi uspio je prošle godine peti put za redom pobijediti na predsjedničkim izborima, u sovjetskom stilu s uvjerljivih 83 posto glasova, a istodobno ostati pouzdana osoba kojoj su Europa, Rusija i Ukrajina u kritičnom trenutku bez dvojbe povjerile organiziranje mirovnog procesa u Minsku.
Za Ruse on je jedan od posljednjih pouzdanih saveznika i oni smatraju da je njegov postojan kurs prema Rusiji prije svega civilizacijski odgovoran čin. Lukašenko je već poslije tjedan dana od referenduma, koji je proveden na Krimu 16. ožujka 2014. objasnio da je taj poluotok sada de facto dio Rusije, sviđalo se to nekome ili ne. 'Situacija se razvija de facto. Biti ćemo s Rusijom. Što će biti de jure, vidjet ćemo kasnije', naveo je tada Lukašenko. Ruskom narodu se moralo svidjeti kad su dobili ovu bratsku podršku.
Lukašenko, ili Batka (otac, pater familias) kako ga zovu njegovi sunarodnjaci, bez sumnje je vrlo zanimljiva ličnost. On je za 22 godine na vlasti sjajno usavršio vještinu balansiranja između Rusije i Zapada, znajući da mu od toga sve ovisi. Kada su ga zapadni novinari samo nekoliko mjeseci nakon Krima upitali da li će priznati samoproglašene republike Donjeck i Lugansk, on je kategorički to negirao i očitovao se za cjelovitost Ukrajine.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.