Nedavno je na poznatom Cambridgeu predstavljena knjiga Timothyja Nunana pod nazivom 'Humanitarian Invasion: Global Development in Cold War Afghanistan' (Humanitarna invazija: Globalni razvoj u hladnoratovskom Afganistanu) u kojemu se govori o povijesnom iskustvu svjetskih sila u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Ali više od svega ova knjiga može poslužiti kao povod razmišljanju kako je krajem 2016. Afganistan još jednom postao grobljem carstava. Ne samo da danas talibanske frakcije drže većinu ruralnih područja Afganistana, već se bore najviše s Daešom za utjecaj. Deseci milijardi dolara pomoći kao da nisu dotakle ovu zemlju. Uslijed svega, Afganistanci su proglašeni najvećom izbjegličkom dijasporom na svijetu, neslavna titula koju je u posljednjim godinama preuzela Sirija.
Ali to nije ništa novo ako se pogleda povijest svjetskih neuspjeha u Afganistanu. Događaji poput Prvog anglo-afganistanskog rata (1839.-1842.) ostavili su dubok utisak strancima. Veći dio dvadesetog stoljeća Afganistan je bio neutralan i nije službeno ratovao s niti jednom velikom silom. Kada su Sovjeti ušli u Afganistan, nisu ga pripojili Sovjetskom Savezu. Demokratska republika Afganistan je nastavio biti punopravnim članom UN-a, a Kabul je bio mjesto mnogobrojnih međunarodnih konferencija putem kojih se stvarala solidarnost s Trećim svijetom. Gledano iz te perspektive, Afganistan nije groblje carstava, već groblje trećesvjetske nacionalne države, kako u pokušaju razvoja tako i u socijalističkom preokretu u sedamdesetima i osamdesetima. Razumijevati Afganistan kao mjesto koje je slabo integrirano u međunarodni državni sustav jest razlog zašto toliko mnogo aktera dolazi tamo u ime razvoja. Zbog toga je Afganistan u šezdesetim godinama imao najveću razinu razvojne pomoći po glavi stanovnika nego bilo gdje na svijetu, a u osamdesetima je u Pešavaru, u susjednom Pakistanu, bilo stacionirano najviše nevladinih organizacija nego bilo gdje drugdje na planeti.
Slikovna vizija Afganistana je ponešto kriva. U današnjim provincijama Paktija i Host, u istočnom Afganistanu, do druge polovice dvadesetog stoljeća je postojala šuma cijenjenog himalajskog cedra.. Ovo drvo je postizalo visoke cijene na tržištu pakistanskog Karačija. Tijekom šezdesetih godina, međutim, Paktija je dobila jednu od nekoliko razvojnih intervencija u afganistanskom ruralnom području. Ulagali su i Sovjeti i Amerikanci. Tadašnja monarhija je primala pomoć Zapadne Njemačke u reorijentaciji izvoza cedra prema Kabulu, a ne prema Karačiju. Njemačka inače ima dugu povijest pomoći Afganistanu, a upravljanje šumskim gospodarstvom u Paktiji je bilo ključno za zaustavljanje plemena prema Kabulu i rušenja vlade koja nije brinula imaju li ljudi dovoljno hrane za preživjeti. Ali, Nijemci su imali problem s objašnjavanjem održivosti šumodjelnih tehnika i očuvanja šume. Brza zarada je bila primamljivija, te su šumska bogatstva nestajala dok su trupci prevoženi preko granice.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.