SekcijeVijesti Analize KnjižnicaSlika dana Ekonomija Kultura PovijestZnanost
Naslovnica Vijesti Analize Kartice znanjaSlika danaBrzi preglednik Interaktivna karta svijeta Listanje tema TražilicaPretplata Login
Kultura, 26. svibanj 2013

MEZOPOTAMIJA - Zemlja između dvije rijeke

A.Marković
   

DREVNE CIVILIZACIJE

Drevne kulture i civilizacije temelj su svijeta kojeg danas poznajemo i u kojem živimo, svijeta izgrađenog na ruševinama starim desetak tisuća godina, ruševinama nekad naprednih kultura i civilizacija za koje danas znamo uglavnom kroz arheologiju i poneke sačuvane zapise.

Drevne su civilizacije utrle put svim budućim kulturama i narodima. Imale su svoju vojsku, društveno uređenje, religiju, umjetnost, pismo i druge važne društvene i kulturne aspekte koji su služili kao predlošci za današnja moderna društva.

Kako je zapravo sve krenulo? Kako je došlo uopće do stvaranja prve civilizacije? Tko je pokrenuo priču? Naravno, nemoguće je dati precizan odgovor, međutim postoje teorije i pretpostavke koje nastoje odgovoriti na ova pitanja.

Prije otprilike jedanaest do dvanaest tisuća godina ledeni je pokrov prekrivao čitavu sjevernu Europu, srednju Aziju i djelove sjeverne Amerike, te ja na taj način ograničavao prostor na zemlji prikladan za opstanak čovjeka. Kad se negdje jedanaest tisuća godina prije Krista led počeo postepeno otapati, otvorila su se nova staništa za lovne životinje te je njihov broj porastao, a zajedno s njima porastao je i broj lovaca. Odmrzavanjem zaleđenih rijeka proširilo se ribolovno područje, razmnožila se je riba, a s njom i ribari.

Novonastali klimatski uvjeti povoljno su utjecali na čitav niz promjena. Dolaskom zatopljenja u nekim krajevima su započele obilne kiše što je rezultiralo bujanjem biljnog i životinjskog svijeta. Odjednom je sve procvjetalo.

Blagodati tih klimatskih promjena dovele su i do fundamentalne promjene načina života čovjeka koja je i omogućila nastanak modernog svijeta – poljodjelsku revoluciju. Ali nisu u povijesti velike promjene tako nagle, ne događaju se odjednom, već polako. Tako je i mlađem kamenom dobu, dobu koje je pretvorilo čovjeka od sakupljača hrane u proizvođača, prethodilo jedno prijelazno razdoblje, nazvano mezolitik, koje je trajalo od prije petnaestak do prije desetak tisuća godina.

Također, potrebno je naglasiti da se nije dogodila samo jedna poljodjelska revolucija, već ih je bilo nekoliko i to u različitim dijelovima svijeta. Svaka od njih odigrala se na svoj način te je bila vezana uz drukčije kulture i metode njihova uzgoja.

Do sada je poznato šest regija na svijetu u kojima su se odigrale takve neovisne revolucije, a tu spada područje oko rijeke Yangtze u srednjoj Kini, područje oko rijeke Huang He u sjevernoj Kini, zatim Meksiko, Peru i Čile, podsaharska Afrika te područje od Palestine do Irana poznato pod nazivom Plodni polumjesec. Od navedenih šest regija potonja je najpomnije istražena. Plodni polumjesec proteže se od južne Palestine, kroz Siriju, južnu Tursku i sjeverni Irak sve do zapadnog Irana.

Četiri tisuće godina prije Krista sjedilačka je poljoprivreda već bila utvrđeni način života duž čitavog Plodnog polumjeseca.

Upravo se na ovom području i rodila prva civilizacija u Mezopotamiji.

U plodnu dolinu između Eufrata i Tigrisa slijevali su se različiti narodi donoseći sa sobom vlastite običaje, vjerovanja i mitove koji su se miješali s kulturom naroda koje su tamo zatekli. Svi su ti narodi imali gotovo istu kulturnu i religijsku osnovu koja je nadahnjivala njihovu umjetnost i književna djela.

izvor slike:Dbachmann//en.wikipedia.org)Područje između rijeka Eufrata i Tigrisa, današnji Irak, nekad davno Mezopotamija ili Međurječje, spominje se i u Knjizi postanka u vezi s Edenom – rajem na zemlji.
maketa starog grada AleppoAleppo je jedan od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu. Područje na kojem se nalazi danas grad Aleppo (dobrim dijelom razrušen u ratu 2012/2013) bilo je nastanjeno, kako se pretpostavlja već oko 5000 godina prije Krista, što ga čini jednim od najstarijih gradova na našoj planeti. Prvi zapis iz Aleppa dolazi iz trećeg tisućljeća prije Krista.

U vrijeme Staro-babilonskog razdoblja, ime Aleppo vezuje se uz dinastiju Yamḥad (oko 1800-1600 prije Krista) poznato kao kraljevstvo Yahmad ili "zemlja Halab" koja je u to vrijeme bila najmoćnija na Bliskom istoku.
Govori se i o tome kako se Noini sinovi Šem, Ham i Jafet nakon potopa naseljavaju u zemlji Šinear u kojoj je kasnije vladao Nimrod, silan lovac i prvi velmoža. On izgradi Babilon, Erek, Akad i Kalne. Zatim Ašur podigne Ninivu, Ir i Kalah. Bog sruši kulu babilonsku i pomiješa jezike ljudima da jedni druge ne razumiju. Na kraju zapovijedi Abramu i Lotu da odu iz Ura kaldejskog i nasele se u Kanaanu.

Mnoga od ovih mjesta i imena dugo su se vremena smatrala nepostojećima, izmišljenima, mitskima, sve do otkrića Asurbanipalove biblioteke u asirskom glavnom gradu Ninivi. Odgonetanjem i prevođenjem klinastog pisma otvoren je prozor u svijet drevnih kultura Mezopotamije. Razotkrila se povijest Asiraca, Babilonaca, Akađana i do tada potpuno nepoznatih i zaboravljanih – Sumerana.

SUMER

Iako je poznato da su na širem području Mezopotamije kulture postojale devet tisuća godina prije Krista, još uvijek nije dovoljno rasvijetljeno podrijetlo Sumerana.

Lokacija drevne Sumerske državeDanas prevladava pretpostavka kako je pradomovina Sumerana područje oko Kavkaza ili Kaspijskog jezera i da pripadaju indoeuropskoj skupini naroda. Međutim, zanimljivo je da njihov jezik ne nalikuje niti jednom od izumrlih ili živih jezika. Sami Sumerani ili Crnoglavi narod, kako su sami sebe nazivali, govore da su tu od stvaranja svijeta, a njihovi mitovi i legende vezuju se podjednako uz močvarno podneblje, dolinu ispresijecanu rijekama kao i uz visoke planine.

Prvu zajedincu Sumerana o kojoj postoje potpuniji povijesni podaci činila je skupina od četrnaest gradova – država s jedinstvenom kulturom, religijom i pismom, povijesno smještena u tzv. ranodinastički period#. Značajna središta tog vremena bili su gradovi Eridu, Ur, s poznatim kraljevskim grobnicama, Uruk, u kojem je vladao Gilgameš, Nipur, gdje je pronađena najstarija velika biblioteka, pretpotopni grad Sipar, Kiš, Šurupak, Lagaš i drugi.

U ime božanstva gradom je upravljao ensi koji je mogao biti samostalan ili podložan lugalu#. Stanovnici su se udruživali u zajednice prema zanimanjima od kojih su najcjenjeniji bili pisari, svećenici, vojnici, umjetnici i pomorci.

Za Sumerane gradovi nisu pripadali ljudima nego bogovima, a glavna je građevina svakog grada bio hram – zigurat, posvećen jednom od bogova sumerskog panteona. Zigurat se sastojao od tri, četiri ili pak sedam terasa koje se uzdižu jedna iznad druge, sužavajući se prema vrhu. Terase su međusobno povezane spiralnim rampama ili vrlo strmim stubištem, a na najvišoj terasi zigurata nalazio se hram. Budući da u Mezopotamiji nije bilo većih nalazišta kamena za gradnju, ove su se velike građevine podizale od opeke. Unutarnji slojevi zidali su se od opeke sušene na suncu, dok su samo vidljivi, vanjski dijelovi bili od pečene opeke. Zigurat je bio kompaktna građevina, bez ikakvih prostorija, hodnika ili unutrašnjih komora.

Simbolizam zigurata izrazito je dubok i slojevit. Zigurat s četiri terase predodžba je manifestiranog svijeta pri čemu njegove četiri razine simboliziraju četiri elementa, četiri kozmičke sile – zemlju, vodu, zrak i vatru – iz kojih je nastao čitav Univerzum. Isti se princip, ali na drugačiji način, izražava i kod zigurata na sedam terasa. Sumeranima je sedam predstavljao sveti broj, i obilježavao je savršenstvo. Zigurat kao cjelina predodžba je kozmičke planine, koja predstavlja središte svijeta, nit koja povezuje nebo, zemlju i podzemni svijet i mjesto na kojem se čovjek može približiti metafizičkom svijetu bogova.

Oko hrama se dizao sveti dio grada s kompleksima građevina namijenjenih onima koji su se brinuli za potrebe božanske obitelji i pratnje. Oko tog kompleksa bio je smješten utvrđeni dio grada za stanovanje, a van zidina prigradska naselja.

Društvena raslojenost u Sumeru postoji od samih početaka, a sve veća urbanizacija samo ju je dodatno povećavala. Vrh društvene piramide činio je dvor s vladarom na samom vrhu. Izvan gradova živjeli su niži slojevi, a tu su spadali zemljoradnici, stočari i ribari, dok su u gradovima živjeli srednji i viši slojevi, što je obuhvaćalo obrtnike, trgovce, pisare, umjetnike, učitelje, državne službenike, vojne zapovjednike, svećenstvo i pripadnike dvora.

Postojali su i neslobodni ljudi, odnosno robovi, a njihov izvor bio je u ratu i kupnji nesumerana. Međutim, i Sumerani su mogli postati robovima, i to uglavnom padom u dug, iako su i tada bili u boljem položaju od robova nesumerana.

Položaj žene u Sumeru bio je u mnogočemu ravnopravan položaju muškarca, pogotovo što se tiče odgoja djece i raspolaganja imovinom. Kod kuće su bile cijenjene i poštovane, a u javnom životu nisu bile samo tkalje, već i svećenice, a ponekad i vladarice, poput Kubabe.#

Vjera je Sumeranima bila iznimno važna. Njihova cjelokupna kultura temeljila se na vjeri. Štovali su iste bogove kojih je bilo beskrajno mnogo. Među njihovim bogovima postojala je hijerarhija, a najveći su bili tzv. „veliki Bogovi“ od kojih je opet bilo sedam glavnih.

Sumerani su vjerovali da su sve pojave bile djelo Bogova, a za svakodnevne životne probleme i hirovitost prirode „krivili“ su zle duhove.

U prvom razdoblju, razdoblju Uruka, koje je trajalo do početka III. tisućljeća prije Krista, već je došlo do političkog i gospodarskog procvata gradova - država, obrta, graditeljstva, razvoja poljoprivrede, kao i već dobro razgranate trgovine.

Kupoprodajni ugovor pisan klinastim pismom na glinenoj pločici iz Sumera, oko 2600 pr.n.e. Drugo razdoblje ili Džemdat Nasr traje od 2800. – 2600. godine prije Krista, a značajno je po širenju Sumerana prema sjeveru, ali i rađanju novih gradova – država, što je rezultiralo još i većem produbljivanju društvenih razlika. Ovo razdoblje obilježava i prodor semita u Sumer, međutim oni će biti asimilirani.

Sredinom III. tisućljeća nastupa I. Urska dinastija, a u to vrijeme trgovački procvat doživljava Lagaš, čiji je vladar Lugalzaggesi pokušao oružjem ujediniti Sumeru opasnosti od Akađana, Guta, Elamita i drugih naroda.

Pad grada–države Ura, oko 2000. godine prije Krista, naznačio je i sam kraj sumerske civilizacije, dok je osnutak amorejske dinastije u gradu Isin, nešto sjevernije od Ura, označio početak babilonske.

Običaji i životne navike Sumerana nestaju, međutim njihova civilizacije nipošto ne umire. Pisari na dvorovima kasnijih vladara tog područja, u svetištima i učilištima skupljaju djela Sumerana. Na sad mrtvom sumerskom jeziku pišu se mitovi, pjesme, pouke i obavlja liturgija. Narodi koji će na području Mezopotamije stvarati države preuzeli su od Sumerana pismo i način brojenja, način gradnje, kulturno nasljeđe, bogove, kao i njihova znanja o Svemiru.

NAKON SUMERA

Bilo je to negdje oko 2500. godine prije Krista kad na mezopotamsku scenu stupa Sargon, najstariji povijesno zabilježeni veliki osvajač i osnivač Akadskog carstva koje će se proširiti od Sredozemnog sve do Perzijskog mora. Njegovo carstvo potrajat će tristotinjak godina, a taj semitski narod je u potpunosti preuzeo sumersku kulturu. Jedino što se promijenilo jesu imena bogova i prijestolnica koju premještaju u Akad. Ovo je doba daljnjeg razvoja kulture.

Otprilike 2200. godine prije Krista s istoka provaljuje divlji narod Guta i razaraju Akad do temelja. Guti vladaju Mezopotamijom oko stotinu godina, a njih ruši Uruk Utuhengal. Sumer tada proživljava svoje razdoblje renesanse. Obnavljaju se gradovi-države, umjetnost i književnost doživljavaju svoj procvat, razvija se trgovina, kao i mnoge druge grane. U tom su razdoblju zapisane mnoge sumerske himne i epovi, izgrađeni mnogi hramovi, palače, produbljene filozofske i metafizičke spoznaje... Jedan od prvih gradova koji se oporavio od naleta Guta bio je Lagaš u kojem je Gudea, ensi Lagaša, sagradio jedan od najljepših i najkulturnijih gradova svog vremena.

Nakon njega vladar Ura, Ur – Namu, iza kojeg je ostao i najstariji poznati pisani zakonik, osvaja sva područja Sumera i Akada, a njegov sin Šulgi vodi Sumer i Akad do vrhunca moći.

To razdoblje od nekih stotinjak godina predstavljalo je posljednji uzlet Sumera koji će postepeno nestati s pozornice svjetskih događanja, ali će njegova kultura nadživjeti vlastite graditelje.

BABILONIJA

Jedno od amorićanskih plemena osniva naselje u „struku“ Mezopotamije 1894. godine prije Krista, mjesto gdje su Eufrat i Tigris najbliže jedna drugoj. To naselje su Sumerani zvali Ka-dingir-ra, a Akađani Bab-ilim, što je na oba jezika u prijevodu značilo „Božanska vrata“. Stotinjak godina kasnije, njegov vladar Hamurabi stvara prvo babilonsko carstvo koje preko Akađana preuzima sumersku kulturu, ponovno mijenjajući imena bogova, a sumerski jezik postaje jezikom učenih.

Čini se da je najpotpunija sinteza stare sumerske i nove semitske kulture ostvarena za vrijeme Hamurabija koji je uspio ujediniti nekadašnje teritorije Sumera i Akada u jednu državu – Babiloniju.

Kralj Hamurabi najglasovitiji je predstavnik starobabilonske dinastije od jedanaest vladara koji su vladali otprilike između 2322. i 1933. godine prije Krista.

Za vrijeme Hamurabija starobabilonsko razdoblje doživljava svoj vrhunac.

Hamurabi je bio šesti vladar iz svoje dinastije u Babilonu, a grad Babilon bio je tek jedna od grad-državica. Hamurabijevi prethodnici su prije njega već udarili dobre temelje koje je on itekako znao iskoristiti osvajajući druge države, osiguravši tako početak zlatnog doba Babilona.

Hamurabijev zakonikNakon političkog ujedinjenja i osiguranja granica Hamurabi se posvetio razvoju i uređenju države. Osim o ekonomskom razvoju, brinuo se o ustrojstvu državne uprave, pravu, socijalnoj pravdi, duhovnom i vjerskom životu. Različito običajno pravo ujedinjenih gradova – država, gospodarski i kulturni procvat zemlje te novi društveni odnosi stvorili su potrebu za jedinstvenim i suvremenijim pravnim sustavom. Na tu potrebu Hamurabi je odgovorio pisanim zakonikom koji za tadašnje prilike predstavlja obiman i sveobuhvatan kodeks prava. Međutim, Hamurabijev zakonik nije prvi pisani izvor prava na ovom području. Raniji zakonici poput Ur-Nammuovog i Libit-Ištarovog zakonika i drugih bili su Hamurabiju zvijezda vodilja prilikom stvaranja njegova Zakonika. Kroz odredbe svog zakonika Hamurabi je nastojao pomiriti sumersko pravo i praksu s gledištima i običajima semitskog naroda kojemu je i sam pripadao te uspostaviti pravedan poredak u zemlji, kao odraz božanske pravde.

Uz brojne tradicionalne elemente, koje su zajedničke narodima Prednje Azije, u Zakoniku se može naći i niz elemenata koji su svojstveni suvremenim zakonima. Odredbe Hamurabijevog zakonika počivaju na idejama da se pravo zasniva na moralu i da zbog toga iza njega stoji božanska sankcija, kao i da je zadaća države da putem zakona osigura red na svom području i ispravne odnose među svojim stanovnicima.

Hamurabijevo carstvo raspalo se nakon njegove smrti, međutim njegov ga je Zakonik nadživio i poslužio kao temelj mnogim kasnije donesenim zakonicima.

Hamurabijev sin i nasljednik Samsu-iluna uspio je održati vlast nad većinom teritorija što ga je naslijedio, no već tada se pojavljuju ozbiljni problemi i borbe za prevlast, u čemu su prednjačili Kasiti i Rim-Sin II. iz Larse. Upravo je to bio razlog postupnog slabljenja babilonske moći.

Kasiti do danas ostaju poprilično nepoznati, što se ponajviše odnosi na njihov jezik, njihovo porijeklo i kulturu. Zna se da su prihvatili babilonski jezik, kao i da su bili nepismeni nomadi koji su se najvjerojatnije probili u Mezopotamiju iz srednjoazijskih stepa.

Srednje babilonsko razdoblje traje do 1000. godine prije Krista. Bilo je to razdoblje dviju dinastija, Kasitske i druge isinske dinastije.

Krajem drugog tisućljeća prije Krista, Babilonija ulazi u svoje tamno razdoblje. Aramejske provale ograničile su njezinu moć i izazvale previranja unutar same države, a to jača Asiriju koja nadire preko babilonskih sjevernih granica. U 9. st. prije Krista Babilon i Asirija bili su u dobrim odnosima, čak je postojao i sporazum između babilonskog kralja Nabu-aplaidina i tadašnjeg vladara Asirije.

Nakon smrti babilonskog kralja Nabu-nasira, negdje oko 734. godine prije Krista vlast u zemlji žele preuzeti Kaldejska plemena, što prisiljava asirskog kralja Tiglat-Pilesera III. da upadne u Babiloniju i odvrati Kaldejce. Na kraju se Tiglat-Pilser kruni za kralja Babilonije, čime su po prvi puta Babilonija i Asirija združene pod jednim vladarom.

Babilonija ostaje pod asirskom vlašću sve do 626. godine prije Krista , međutim kroz čitavo to vrijeme u cijeloj je zemlji vladala nesigurnost, a upravo iz tog razloga ne postoje značajni ostaci materijalne kulture iz ovog perioda.

Iz praha i pepela koje su ostavili ratovi s Asirijom, uzdiže se nova dinastija u Babiloniji čiji je rodozačetnik Kaldejac Nabopolasar, koji je okrunjen kraljem Babilonije nakon pobjede nad Asirijom kod Nipura i Babilona.

Potisnuvši asirske snage sve do gornjeg toka Eufrata, budi se strah Egipćana koji Asircima šalju pomoć. Istovremeno, Medijci ulaze u savez s Babilonijom, uz čiju pomoć Babilonci potiskuju Asirce i Egipćane u Siriju.

Odlučujuća bitka odigrala se 605. godine prije Krista kod Kerkemiša u kojoj Nabopolasar i njegov sin Nabukodonozor II. donose konačnu pobjedu nad Egipćanima. Odmah nakon bitke i smrti svog oca, Nabukodonozor II. odlazi u Babilon i kruni se kraljem.

Nabukodonozor II. osvaja čitavo područje Asirije, Siriju te Jeruzalem gdje postavljaju svog kralja Sedekiju. Nasljednici Nabukodonozorovi nisu bili toliko moćni, iako su nastavili vladati carstvom, međutim daljnjih osvajanja nije bilo. Posljednji vladar novobabilonskog carstva bio je Nabonid kojeg pobjeđuju Perzijanci 539. godine prije Krista i ulaze u Babilon.

Od tog trenutka u Babiloniji neće više biti domaćih vladara.

KLINASTO PISMO

Smatra se da su Sumerani prvi počeli koristiti pismo jer su najstariji poznati zapisi nađeni u Sumeru. Poznato je da su svi drevni narodi vjerovali u božansko podrijetlo svog pisma. Tako je Egipćanima pismo donio Thot, a Grcima Hermes. Sumeranima je to bio En-ki (Ea) bog vode i gospodar mudrosti. Uz pismo, Ea im je predao i umijeće graditeljstva, poljodjelstva, znanosti i umjetnosti.

U svom najranijem obliku klinasto pismo je bilo piktografsko i ideogramsko i imalo je više od dvije tisuće znakova. Međutim, nikad se nije razvilo do čistog fonetskog pisma, pisma u kojem jednom glasu odgovara jedan grafički znak.

S vremenom se mijenjao i vanjski izgled pisma. Znakovi su prikazivani jednostavnije i konvencionalno, zadržavajući od svog prvotnog izgleda tek toliko da ih se moglo prepoznati.

Karakteristični klinoliki oblik pisam nastao je zbog same podloge i stilusa za pisanje. Podloga je bila pločica, prizma ili valjak od svježe gline, a za pisanje je služio vršak ravnog komada trske, korijena, kovine, drveta ili kosti. Pisalo se slijeva nadesno, a klinasti oblik poteza nastao je prirodnom neujednačenošću pritiska. Kad bi se glinena pločica ispekla, postala bi gotovo neuništiva, o čemu svjedoče i arheološka otkrića.

Ubrzo nakon svog nastanka, sumersko pismo postaje vrlo složeno. Dobiva znakove od četiri do pet sumerskih samoglasnika, što je pridonijelo njegovoj prilagodljivosti, ali budući da je sad pismo bilo djelomično fonetsko, dolazilo je do zbunjujućih nejasnoća. Kako bi uklonili nejasnoće, Sumerani su uveli determinative, već postojeće znakove u jeziku koje se sad koristilo ispred ili iza nejasne riječi za označavanje kategorije kojoj ra riječ pripada

Sumerani su razvili način pisanja kojim su se, nakon nestanka njihove civilizacije, služili i drugi narodi s ovog područja. Asirci i Babilonci, o kojima će biti riječ nešto kasnije, prihvatili su sumersko pismo i ono je danas svjedok njihova vremena.

Posljednji u nizu mnogih naroda koji su se koristili sumerskim pismom bili su Perzijanci, koji su ga prihvatili u VI. stoljeću i prilagodili svom jeziku. Klinastim pismom napisani tekstovi ispunjavali su zidove kraljevskih palača u monumentalnom Perzepolisu, središtu perzijskog carstva.

EP O GILGAMEŠU

Ep o Gilgamešu smatra se jedinstvenim književnim djelom jer se u njemu pripovjedačka ljepota isprepliće s brojnim filozofskim promišljanjima, među kojima je najistaknutije ono o smrtnosti čovjeka i besmrtnosti slave.

Gilgameš je hrabar, mudar i pravedan kralj Uruka. Dvjema trećinama je Bog, a samo jednom trećinom čovjek. S vremenom je njegova vladavina ljudima postala težak teret jer je od njih tražio savršenstvo u djelima i apsolutnu pravednost, što je njima, kao ljudima bilo nemoguće za ispuniti. Stoga oni zamole bogove da u Gilgameševo srce usade neke druge vrijednosti kojima će biti obuzet, a njihove molbe uslišao je bog neba – Anu, koji je naredio boginji stvoriteljici Aruru da iz gline napravi junaka njemu nalik, velikog ratnika Enkidua.

U isto vrijeme Gilgameš sanja Enkidua, svog dvojnika s kojim se mora boriti. On ga u snu pobjeđuje i bratimi se s njim nakon čega postaju nerazdvojni prijatelji.

Međutim, nakon što je Enkidu imao čudne snove u kojima ga božica podzemnog svijeta Irkalla odvodi u podzemlje, teško se razbolijeva i umire.

Gilgameš, shrvan boli nakon smrti svog prijatelja kreće u potragu za vječnim životom, odnosno besmrtnošću. Nakon dugog putovanja, iscrpljen mnogim iskušenjima koje je morao savladati, Gilgameš pronalazi Utnapištima# u Dilmanu, zemaljskom raju, gdje mu Utnapištim ispriča kako su ga bogovi nagradili besmrtnošću zato što ih je poslušao i čudesnom barkom spasio od potopa predstavnike svih živih bića, pa tako i čovjeka. Utnapištim Gilgamešu otkriva da tajna besmrtnosti leži u čarobnoj travi koja raste na dnu oceana, ali kad i odvraća od potrage za besmrtnosti objašnjavajući mu da sve ljudsko ima svoj kraj. Ipak, Gilgameš ne odustaje i odlazi na dno oceana te nalazi travu života, međutim zmija mu ju otima.

Gilgameš se očajan vraća u Uruk pokušavši nastaviti sa životom, ali ga ne uspijeva te odlazi u podzemni svijet ne bi li pronašao Enkidua i spoznao smrt. Zanemaruje savjete svojih najviših svećenika i ogriješuje se o zakone boga mrtvih, i više ne može spasiti svog prijatelja.

Prema babilonskoj verziji ovog mita, bogovi Gilgamešu ipak daruju besmrtnost i neko vrijeme on živi sretno. Međutim, tada je za Gilgameša počelo, a tko zna je li završilo, dugo putovanje kroz vrijeme popraćeno iznimnim patnjama: smrću dragih bića, rušenju gradova i civilizacija, nestanak svega što voli, sve se mijenjalo i prolazilo...osim njega.

Gilgameš predstavlja arhetipski model čovjeka koji je, s jedne strane, uvjetovan egzistencijom u pojavnom svijetu, a s druge strane je besmrtnik koji mora spoznati vlastitu besmrtnost. Enkidu i Gilgameš zapravo su jedno biće, Enkidu predstavlja smrtnu stranu čovjeka, dok je Gilgameš čovjekova duhovna, besmrtna strana.

Besmrtnost jest sudbina svakog čovjeka, ali ne njegova tijela već njegova duha. Sve forme, pa i one najljepše stare, umiru i pretvaraju se prah. Ono što ostaje je duh – Gilgameš.

OSTAVŠTINA

Naša civilizacija nastala je pod utjecajem Grčke i Rima, međutim potrebno je naglasiti da se njihovi pak izvori nalaze u dalekoj prošlosti Bliskog istoka.

Drevni Mezopotamci iza sebe su ostavili veliku ostavštinu koja je pomogla oblikovati današnji svijet u kojem živimo.

Upravo odatle dolaze prva poznata urbana naselja, utvrđeni gradovi, sustavi kanalizacije, temelji zakonodavstva, sustav poreza... Gradili su strateške putove, imali organiziranu poštu, stvorili su razgranat sustav navodnjavanja i plovne putove.

Njihove znanstvene spoznaje bile su temelj svim kasnijim tradicionalnim i modernim znanostima. Razvili su pismo, astronomiju, astrologiju, matematiku i numerologiju, medicinu, filozofiju, alkemiju, i magiju. Od njih potječe podjela neba na zviježđa, dvanaest znakova zodijaka, podjela na godine, mjesece, tjedne, dane, sate i minute. Drevni stanovnici Mezopotamije pisali su prve horoskope i sanjarice.

U filozofiji su ostavili prve pisane rasprave o smislu postojanja, pitanja o prolaznosti, besmrtnosti, i sudbini.

Pitanje je u kojem bi se pravcu svijet kretao i razvijao da nam drevni stanovnici Mezopotamije nisu utrli put. Postoji toliko toga što još nije otkriveno, a pitanje je hoće li ikada ni biti otkriveno. Deseci tisuća pločica s klinastim pismom još uvijek uredno čekaju da budu prevedena. Koliko još izgubljenih gradova čekaju da budu otkriveni?

Ali bitno je reći i to da Sumerani nikad nisu tvrdili da su sve to izmislili. Oni i Egipćani su za nas danas povijesno prvi samo zato što ne znamo za nekog starijeg. Sami su tvrdili da su sva znanja preuzeli od drugih, kao što su to činili i oni koji su njih naslijedili. Svaki od njih ostavio je svoj pečat na tom sporom putu evolucije.

izvor(i): Cyril Aydon: „Povijest čovječanstva“, Znanje, 2009. | Georges Contenau: „Babilon i Asirija“, Zagreb, Naprijed, 1978. | Marko Višić: „Zakonici drevne Mesopotamije“ , Svjetlost, Sarajevo, 1989. | Eduard Kale: „Povijest civilizacija“, Školska knjiga, Zagreb, 1990
Pristupite kompletnom advance.hr sadržaju,
svim tekstovima, za svega 90kn,
preplatite se već danas!
copyright advance.hr 2017 | Impressum | uvjeti korištenja