SekcijeVijesti Analize Knjižnica Ekonomija Kultura PovijestZnanost
Naslovnica Vijesti Analize Kartice znanjaSlika danaBrzi preglednik Interaktivna karta svijeta Listanje tema TražilicaPretplata Login
Kultura, 8. ožujak 2013

Indijska misao pretočena u poeziju - Rabindranath Tagore

A.Marković
   
Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i otkrivam tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoju bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvjernije riječi koje ti imam reći;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
...

Čeznem da upotrijebim najdragocenije riječi što ih imam za tebe;
ali se ne usuđujem strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
...

Iz zbirke pjesama "Vrtlar"Poezija je čarobna umjetnost. To je kreacija jezičnih čarolija koje su stvorene kako bi nam otvorile oči, kako bi nam otvorile vrata i zaželjele nam dobrodošlicu u jedan novi svijet, veći svijet, svijet u kojem ćemo se osloboditi sigurnih strategija našeg opreznog uma.

Poezija može biti opasna, ali je ujedno i potrebna, jer možda više nikad nećemo biti isti nakon što pročitamo pjesmu koja izravno dotiče dubine našeg života. Takvo iskustvo nas ispuni, otvori nam oči, povede nas u dubine našega bića. Takva poezija, poezija koja dotiče naše suptilne razine, svakako je potrebna kako bi ispunila ljudski život.

Poezija je svjedok ljudskog duha i života. Svaka vrijedna pjesma otvara nam jedan pejzaž kroz koji upoznajemo elemente životne stvarnosti. Poeziju nastojimo doživjeti te na taj način obogatiti dušu novim spoznajama.

U drevnoj Indiji poezija je zauzimala jako važno mjesto. Mnoge pjesme, himne, kao i opširni epovi učili su se napamet, pjevali su se i prenosili s generacije na generaciju. Budući da se do perioda klasične sanskrtske književnosti autorstvo pripisivalo božanskoj inspiraciji, a ne vlastitoj pjesničkoj nadarenosti, mnogi autori ostali su nepoznati. Oni su se smatrali samo prenositeljima božanske poruke.

Indijska poezija ne može se pohvaliti samo svojom lijepom formom, već nutarnjim bogatstvom i ljepotom. Njihova istinska ljepota svakako je više od osjetilnog doživljaja, sviđanja i nesviđanja. Za drevne ljude, umjetnost je predstavljala način otvaranja svijesti prema Istini, Bogu, Stvarnosti. Bila je nešto ozbiljno i važno, i izražavala je onu vječnu istinu u čovjeku.

Pjesnička je riječ u drevnoj Indiji bila vezana uz glazbu, pjevanje, ples i pantomimu. Na dvorima vladara, javnim svetkovinama, vjerskim ceremonijama pjevali su se gotovo svi tekstovi, i zato je svaki pjesnik bio i pjevač i skladatelj. U Indiji se i danas pjesme ne recitiraju, već pjevaju. Tradicija pamćenja i pjevanja stihova učinila ih je dostupnima svima, i pismenima i nepismenima, a pjesme velikih indijskih pjesnika poput Kabira, Nanaka, Šankare, Tagorea i drugih, pjevale su se kako u selima tako i u palačama, a zahvaljujući tome su i preživjeli sva spaljivanja rukopisa.

RABINDRANATH TAGORE

U Calcutti (Kolkata), u pokrajini Bengal u dolini rijeke Ganges, u drevnoj i bogatoj obitelji Thakur, anglizirano Tagore, dana 7. svibnja 1861. godine rođeno je dijete koje će postati veliki pjesnik, pisac, glazbenik, i vizionar. Smatran je mudracem Istoka, te upravo otuda i naziv Gurudev, što u prijevodu znači božanski Učitelj. Rabindranath spada među one koji svoju kulturnu ostavštinu namjenjuju cjelokupnom čovječanstvu. To je čovjek s kojim se po prvi put stvara prava, istinska sinteza između Istoka i Zapada, i koji je cijenjen na obje strane upravo zbog svojih univerzalnih vrijednosti. Bio je čovjek bez granica koji je živio život sa svom svojom puninom, čovjek čije su se vizije pretvarale u djelovanje, čovjek kojem je Ljubav bila vrhunska mudrost te pokretač i razlog stvaranja. Borba za Čovjeka i osjećanje duhovnog bratstva sa svim ljudima za njega je predstavljalo prirodni način postojanja.

Rabindranathov otac, Debendranath, bio je veliki humanist i mecena, utjelovljenje naprednih ideja moderne Indije. Predstavljao je jednog od demokratskih duhova koji su se borili za konstruktivnu nadopunjavanje sveg vrijednoga u kulturama Istoka i Zapada.
Jorasanko Thakur Bari, nekad dom R.Tagorea, danas sveučilište Rabindra Bharati, Zapadni Bengal, Indija Obitelj Tagore, koja je obitavala u prostranoj i lijepoj palači kolonijalnog stila Jorasanko, rasla je paralelno s gradom Calcuttom, koji se od ribarskog sela pretvorio u veliku luku i trgovačko središte. U toj mnogobrojnoj obitelji poticale su se učenost i umjetnost, a takvo je okruženje bilo izuzetno plodno za duhovni razvoj mladog Rabindranatha te mu je otvorilo vrata za razvoj njegovih sposobnosti. Odgojen u obitelji u kojoj su svi utjecaji bili dozvoljeni i koja je održavala veze s ljudima raznih vjeroispovijesti i pozadina, često su bili neshvaćeni i osuđivani od strane ortodoksnih hindusa. Iako neshvaćen u vlastitoj zemlji, ipak je bio njezin izraz i najaktivniji član njene kulturne renesanse. Sakupio je sve ono vrijedno i dobro što pružaju sufizam, upanišade, zapadni mislioci i moderna znanost.

Već je u mladosti počeo pisati pjesme, a njegova prva zbirka poezije Sandhja - sangit iz 1881. godine (Pjesme sutona), kao i sljedeće dvije, otkrivaju velikog pjesnika. Stvarao je u Indiji, ali i svuda naokolo gdje je putovao. Stvarao je novu, otvoreniju, demokratskiju i internacionalniju kulturnu atmosferu. Bio je književnik, mislilac, reformator, glazbenik, slikar, pedagog, i vrlo ugledan javni čovjek u međunarodnim razmjerima.

Od majke, koja je umrla kad je Rabindranath bio još mlad dječak, naslijedio je veliku ljubav za sve što živi, naslijedio je shvaćanje postojanja kao veličanstvenu igru boga Šive. Od svog je oca, s druge strane, naučio tražiti mudrost u svemu što postoji, od običnih, malih, ali veličanstvenih pojava poput tišine drveća ili kapljice rose do drevnih tekstovima, poput Veda i Upanišada. Otac ga je najviše učio kroz primjere, vrlo malo kroz razgovor, što se pokazalo vrlo uspješnom metodom.

Rabindranathova je svestrana ličnost bila nezadovoljna jednostranošću u svim aspektima života, pa tako i u umjetničkom stvaralaštvu te se ubrzo razvija i na drugim poljima. Pisao je glazbu za svoje pjesme, u kojoj se, osim prevladavajućih domaćih melodija, može osjetiti i utjecaj zapada. Glazba je za njega bila najčistija forma umjetnosti, najneposredniji izraz ljepote. U zvuku, izraz pronalazi najmanji otpor te uživa slobodu oslobođenu teretom misli i činjenica. Smatra je da je riječi potrebno slikati ili pjevati kako bi u nama probudile intenzivan osjećaj stvarnosti. U kasnijim godinama svoga života Rabindranath se okušao i u slikarstvu, i to vrlo uspješno. Njegovo slikarstvo bilo je više nalik na skice, međutim skrivalo je u sebi onu vrijednost i bogatstvo koje može biti izraženo kroz svega jedan potez kistom, jednostavno i humano, više sugerirano nego dorečeno. Njegovi autoportreti odaju čovjeka plemenitih crta lica s mnogo idealizma u očima.

Kao književnik je bio iznimno plodan. Pisao je pjesme, eseje, drame, romane, novele, i naučne studije, i to uglavnom na bengalskom jeziku, iako je često svoje radove sam prevodio na engleski. Međutim, vrijednost njegovih radova pisanih na bengalskom je znatno veća, jer pogađa u srž. Engleski prijevodi su znali zvučati suviše sladunjavo, slatkorječivo i plitko, dok na bengalskom jeziku, i u kontekstu domaće kulture i književnosti, zvuči potpuno drugačije.

Vjerovao je da život u prirodi, pod vedrim nebom pozitivno djeluje i na tijelo i na duh čovjeka, a naročito djeteta koje odrasta te se zalagao za održavanje nastave u prirodi.

Godine 1901. Rabindranath je popravio ruševnu zgradu u Santiniketanu (Boravište mira) i otvorio školu „ašramskog“ tipa. Škola je krenula sa svega pet učenika, od kojih su dvojica bili njegovi sinovi. Danas je Santiniketan jedno od velikih sveučilišta Indije. Na pročelju ovog svjetskog sveučilišta tzv. Visva Bharatija Rabindranath je isklesao stih iz Veda: „Yatra visvam bhavati ekanidam“, što u prijevodu znači „Tamo gdje svijet biva jedinstvenim gnijezdom“. Tijekom njegova života u Santiniketanu su gostovali brojni znameniti indolozi, orijentalisti i drugi stručnjaci iz mnogih zemalja svijeta, jer je sveučilište osnovano s ciljem povezivanja mudrosti i stvaralaštva svih kultura svijeta.

Santiniketan, koji i danas živi, predstavlja veliku uspomenu na ovog pjesnika koji se cijeli život borio za povezivanje Istoka i Zapada.

DJELA

Kao književnik, Rabindranath je bio iznimno plodan. Pisao je pjesme, eseje, drame, romane, novele, i naučne studije, i to uglavnom na bengalskom jeziku, iako je često svoje radove sam prevodio na engleski. Međutim, vrijednost njegovih radova pisanih na bengalskom je znatno veća, jer pogađa u srž. Engleski prijevodi su znali zvučati suviše sladunjavo, slatkoriječivo i plitko, i najčešće ne daju ni blijedu sliku bengalskih izvornika.

Još kao vrlo mlad dječak osjetio je neobjašnjivu vezu s prirodom, a ta njegova beskrajna ljubav prema prirodi bila je jedna od glavnih izvora inspiracije u njegovu radu:

"Mnogo prije nego no što će vrane zagraktati napuštao bih svoj ležaj i silazio u vrt da ne propustim blagoslov što ga je izlazeće sunce prosipalo na treperave listove kokosova oraha."
(Šeš saptak, 1935.)

U palači Jorasanko mnogobrojna je Rabindranathova obitelj isijavala kreativnošću, a naročito djeca zajedno s mladim Rabindranatom. Izvodili su drame, pisali, slikali, skladali i svirali, izdavali vlastite književne časopise u kojim je Rabindranath i započeo svoju slavnu karijeru književnika.

1877. godine spjevao je Bhanusimher padabali (Bhanusimhini stihovi#), u kojem je izveo nevjerojatno vještu imitaciju izvornog stila srednjevjekovne višnuitske religiozne lirike.

U sedamnaestoj godini Rabindranath prvi put napušta Indiju i upisuje Pravo u Londonu 1878. godine, iako je većinu vremena provodio proučavajući englesku književnost i glazbu. Po očevoj želji upisao pravo, po očevoj se želji nedovršena posla vratio u Indiju dvije godine poslije.

Po povratku iz Engleske objavio je zbirke pjesama Sandhya samgit (Večernje pjesme), Prabhat samgit (Jutarnje pjesme) i Chabi o gan (Slike i pjesme)#. Prema njegovim riječima, ovo je bilo razdoblje kad je savladao tehniku pisanja. Međutim, u isto je vrijeme izgubio vezu s prirodom, kojoj se, ipak, vrlo brzo uspio vratiti.

Zrelost izraza doseže zbirkom Kari o komal (Grubo i nježno) iz 1887. godine. Pjesme iz zbirke Kari o komal odražavaju Tagoreov doživljaj svijeta, njegovu vjeru u napredak kao bit ljudske povijesti, njegovu vjeru u Ljubav.

Rabindranathova velika strast bilo je kazalište, a napisao je oko četrdeset drama. Njegovi su kazališni komadi slabo dramatični, srodni njegovoj lirici. U njima nije bilo toliko akcije da bi se potpuno uspješno postavile na scenu. To nisu bile drame u zapadnjačkom stilu, više glazbeni komadi, recitali, gdje radnja nije zauzimala previše važno mjesto. Najbolja je možda Dak-ghar (Poštanski ured) iz 1912., koja govori o bolesnom dječaku koji očekuje odgovor na svoje pismo kralju i posmatra događaje oko sebe iz svog prisilnog zatvora, u bunilu mašte i stvarnosti koje se prenosi na cijelu priču.

Rabindranath svoje drame zove giti-natya#, a uz indijske napjeve ponekad je koristio i europske. Tako je u drami Valmiki Pratibha (1881) uključio neke irske napjeve#.

Članak iz 1891. godine Nutan o puratan (Novo i staro) oštra je kritika hinduističkog tradicionalizma i konzervativizma koji uklanja svaku mogućnost moderniziranja društva i života uopće. Mnogi Rabindranathovi radovi prožeti su upravo takvim razmišljanjima te je zbog toga često i nailazio na oštre kritike konzervativnih krugova.

Pisao je i romane, a među njima su najpoznatiji Gora, 1907 – 1910, i Ghare-bahire iz 1915. godine (Dom i svijet), koji opisuju život višeg srednjeg društvenog sloja Bengala, školovanih ljudi koji su na neki način došli u sukob s tradicijom. Ocrtao je vjersku situaciju Indije, konflikte između ortodoksnog hinduizma i pristaša Brahmo samaja#. Obje je struje oštro osudio te ukazao na okretanje humanističkoj religije oslobođenoj sektaških ograničenja. To su vrlo značajni dokumenti, misaone analize suvremene situacije indijskog čovjeka i indijskih društveno - političkih kretanja. Roman Gora je od 1907. godine izlazio u nastavcima u časopisu, a kao knjiga je objavljen 1910. godine. Međutim, često im je nedostajala dinamika pravog romana i razvijena radnja i uvjerljiva psihološka motivacija postupaka junaka.

Osim toga, romani Cokher bali (Trn u oku) iz 1901. godine i Naukadubi (Brodolom) iz 1903. godine otvorili su nove vidike bengalskom romanu svojom socijalnom tematikom i psihološkom motivacijom.

Rabindranath Tagore, lipanj 1921 Ipak, Rabindranath je prvenstveno pjesnik Bengala, i njegova ljubav prema zemlji, ljepoti prirode, zvukove potekla je u stihovima koji su nastali za njegova boravka u pokrajini. Priroda je njegova vjera, njegovo pravo Ja. U svojim stihovima često koristi motvi godišnjih doba koja se izmjenjuju, kao simbol kozmosa, univerzuma koji pulsira u naizmjeničnom pojavljivanju i nestajanju.

Ubrzo nakon smrti njegove supruge Mrnalini Debi 1902. godine, umire mu i kći 1903., zatim otac Debendranath 1905. godine, i najmlađe mu dijete, sin Somindranath 1907. godine. Smrt oca, žene i djece pomogla mu je produbiti doživljaj neraskidivosti i skrovitosti postojanja. Njegove se pjesme ostvaruju kroz obraćanje Bogu, ali često i voljenoj ženi, gdje je potrebno istaknuti da se te dvije ljubavi ne doživljavaju kao oprečne niti bitno različite.

Pjesnikova tuga za izgubljenom suprugom iskazana je u zbirci pjesama Smaran (Sjećanje) iz 1914. godine.

Rabindranath je jednu zbirku pjesama posvetio i svojoj djeci – zbirku Šišu (Dijete) iz 1903. godine, u kojoj govori o djetinjim željama, njihovim sitnim dječjim mukama i, naravno, velikim maštanjima.

Nakon što je toliko voljenih osoba otišlo iz njegova života i napustilo ovaj svijet, ipak nije dozvolio da ga preplavi tuga. Nastavio je sa svojim političkim aktivnostima, i radio na unapređenju bengalskog sela.

Zbirka duhovne lirike Gitanjali (Pjesme darovnice) iz 1913. godine nastale su poslije ženine smrti kao odgovor srca koje nije izgubilo vjeru u smisao patnje. Ovom zbirkom Rabindranath nailazi na snažan odjek na Zapadu, a 1913. godine za Gitanjali dobiva i Nobelovu nagradu te postiže svjetsku slavu. Svijet je objeručke prigrlio ovog pjesnika koji je kroz svoje stihove ljudima pružio nadu i vjeru u ljudsku dobrotu i ljubav, a to je upravo ono što je svijetu i bilo potrebno u tim trenucima pred sam početak prvog svjetskog rata, kad su se strah i predstojeća katastrofa mogli namirisati u zraku.

U to je vrijeme Rabindranath bio u potrazi za vjerskim ispunjenjem, a njegova je vjera bila njegova prva ljubav – priroda. Prirodu je smatrao očitovanjem božanskog. Ukazivao je na nemogućnost traženja spasa u praznovjerju i pustinjaštvu.

Romantična slika života i svijeta koju je Rabindranath razvio još u djetinjstvu, postepeno se razvijala u ideju bratstva cijelog svijeta, u ideju ljubavi prema cjelokupnog čovječanstvu, bez isticanja individue i nacionalne pripadnosti.

Oštro se borio protiv nacionalizma, a roman Ghare Baire iz 1916. godine (Dom i svijet) kritika je fanatičnom patriotizmu koji je bio prisutan u Bengalu tog vremena. Pitanju nacionalizma Rabindranath je posvetio svoja predavanja u Americi i Japanu, 1916. i 1917. godine, koja su objavljena kao knjiga pod nazivom Nationality. Na tim predavanjima, odnosno u toj knjizi Rabindranath osuđuje imperijalizam na Zapadu i u Japanu, a osim toga naglašava društvene korijene brojnih problema suvremene Indije.

U zbirci pjesama Balaka iz 1916. godine (Labud) ističe svoj optimizam u odnosu na razvoj društva i svijeta.

Prirodi se vratio nekoliko godina kasnije sa zbirkama Purabi iz 1925. godine (Istočni), Mahuya iz 1929. godine i Banabani iz 1931. godine (Poruka šume).

U svojim zbirkama Parises (Svršetak) i Punasca (Još jednom), pjesnik piše o svojoj vječnoj potrazi za novim saznanjima, svojoj potrebi za konstantnim istraživanjima.

U pjesmama Šeš saptak (Posljednjih sedam) i Bithika (Prolaz) iz 1935. godine, Rabindranath piše o svojoj čvrstoj odluci da se bori do zadnjeg atoma snage i do zadnjeg daha za sve humane vrijednosti koje postoje na svijetu.

Godine 1937. pjesnik obolijeva, ali i u zadnjim godinama svoga života ostaje aktivan i nastavlja stvarati. U posljednjim radovima, poput primjerice zbirki Prantik (Na rubu) i Semjuti (Večernja svjetiljka) iz 1938. godine podiže svoj glas protiv fašizma i imperijalizma. U zbirci pjesama Argoya (Oporavak) koju je napisao u posljednjoj godini svoga života, 1941., oprašta se od svojih uspomena. Tužne su to pjesme, ali one ujedno odražavaju i pjesnikov optimizam, njegovu nadu u bolju budućnost Indije, ali i cijelog svijeta.
"Neka se u mojoj posljednjoj pjesmi
izmješaju svi zvuci radosti – radosti koja sve
svoje bez riječi baca u prašinu."

"Pjesniče,
posljednji put umij se obredno
u vodi tekućici noći koja pada.

Služila te ova trudna zemlja
i njegovala,
ali ti ne prioni za nju.

Jer ona ne bi časila
da ti uzme što ti je jednom dala...

Dok koračaš naprijed,
ne osvrći se i ne pružaj ruke preda se.

Što si u životu dao istinski,
ne traži tome cijenu i ne vrijeđaj dara...

Ono što čekaš
s nadom u srcu,
to nije slava;

To je tihi zov svitanja u novi život;
to je kruna jutarnje svijetlosti,
na čelu nanovo probuđenog."

INDIJSKA MISAO

Kroz indijsku poeziju, a naročito poeziju Tagorea, jasno se može primjetiti drugačiji pogled na svijet, dobro i zlo, vrlinu i grijeh, svjetovno i sakralno. Postoji samo Život, ne postoji gruba podijela na svjetovno i sakralno, jer život je jedinstven.

Indijska misao prožeta je učenjem o cikličnosti događanja, cikličnosti života, a takvo učenje učinilo je mentalitet čovjeka da smatra normalnim i prirodnim promjene koje postoje i koje se događaju, nastajanje i nestajanje, dolazak i odlazak. Ništa prolazno ne ostaje, ne može se sakriti i zadržati, nema varanja, prirodno je roditi se i umrijeti. Sve se u Prirodi rađa i umire, dan, mjesec, godišnja doba, godina, cvijet i stablo, pa tako i čovjek.

Indijska misao temelji se na uvjerenju da je sva tragičnost prolaznosti zamijenjena shvaćanjem da Život nikada ne nestaje, već nakon fizičkog nestajanja iskra života i dalje tinja i sprema se za novo postojanje, novo pojavljivanje. U svemu postoji dah Života.

Bog Šiva, koji je strašni razaratelj, a njegov ples simbolizira kozmički ritam, zastrašujuć je, ali opet i plemenit. Zašto? Jer mogućava da se nestajanjem, umiranjem nečeg starog, rodi nešto novo. Na mjestu uvenula cvijeta, iznuknut će novi cvijet. Svake se zime Zemlja povlači u sebe, spava, čisti se i priprema za novo buđenje u proljeće, za novi ciklus života. Zar je moguće da su ovi prirodni zakoni primjenjivi na sve u prirodi, samo ne na Čovjeka?

Indijska misao pretočena u poeziju prenosi nam bogat i mnogostran doživljaj svijeta, svjetovan i sakralan, duhovan i materijalan, međutim ne dijeli te dvije komponente, već prepoznaje u njima sveobuhvatnu stvarnost. Ona govori o životu, smrti, prirodi, ljubavi, božanskom...

Postoje mnoga djela indijskih pjesnika, umjetnika i stvaraoca koja još nisu proučena, prevedena, interpretirana...postoji nebrojeno mnogo pjesama anonimnih pjesnika za koje ne znamo, a vjerojatno i nećemo znati. Indijska je poezija velikim dijelom neistražena, i dok čekamo prijevode pjesama, romana, drama, pripovijetki i drugih ostvarenja, dok čekamo njihovo tumačenje, možda bismo se mogli potruditi razumijeti Tagoreov život i djelo, njegovu borbu za Čovjeka, za bratstvo među svim ljudima svijeta, borbu za zajedničke ideale, umjesto zajedničkih interesa koji nas danas povezuju. Možda bismo poneku od tih vrijednosti mogli pokušati i integrirati u naše živote.
izvor(i): BIBLIOGRAFIJA: | Klara Gönc Moačanin: „Sahrdaya – književno putovanje sa srcem u Indiju“, Hrvatsko filološko društvo, Biblioteka Književna smotra, Zagreb, 1996. | Tagore – svijet – Hrvatska (1861 – 1926 – 2011), prijevod: S.Dumančić, P.Ivanc, T.Macek, L.Tomaš, LOTOS, Zagreb, 2011 | Rabindranath Tagore: „Sadhana – Ostvarivanje života“, Paralele, Split, 2005. | Časopis: Nova Akropola: „Rabindranath Tagore“, časopis br.1, Nova Akropola, Zagreb, Listopad 1996.
Pristupite kompletnom advance.hr sadržaju,
svim tekstovima, za svega 90kn,
preplatite se već danas!
copyright advance.hr 2017 | Impressum | uvjeti korištenja