Bitka za Okinawu

Najveća pomorska bitka drugog svjetskog rata poznata kao "tajfun čelika" (eng. "Typhoon of Steel") trajala je 82 dana i sa sobom odnjela mnoge žrtve.
Operaciju su pokrenuli saveznici kako bi se domogli teritorija koji je samo 340 milja od glavnih japanskih otoka.

Veliki broj američkih brodova potopili su japanski samoubojice - Kamikaze. Upravo zbog velikog broja žrtava i visoke materijalne cijene su Amerikanci odlučili upotrjebiti atomsko naoružanje samo 6 tjedana kasnije.

Za osvajanje Okinawe saveznici su angažirali kopnene i pomorske snage. Zračne snage bile su najvećim brojem dostupne isključivo s nosača zrakoplova.
Japanci su pak odlučili koristiti samoubilačku Kamikaze taktiku. Za razliku od prijašnjih izdvojenih slučajeva, ovog puta su Kamikaze tvorile glavni temelj japanske obrane.

Unatoč činjenici da su Amerikanci pružili svu kopnenu snagu, na moru i u zraku od velike pomoći bili su saveznici Commonwealth-a Britanija, Novi Zeland i Australija.
Misija britanskih saveznika bila je da neutraliziraju japanske zračne luke i pruže pomoć u obrani od fanatičnih kamikaza.

U dva mjeseca bitke za Okinawu Japanci su izveli preko 1900 Kamikaza letova. Ovi mahom mlađi piloti bez previše okljevanja zabijali su se i potapali savezničke brodove. Najviše uspijeha imali su u potapanju manjih i srednjih brodova. Borba protiv fanatičnih pilota-samoubojica sigurno je stvarala nervozu u savezničkim redovima.

Japanci su uskoro organizirali akciju "Ten-Go" koja je za misiju imala iskrcavanje kopnene vojske na Okinawu. Plan je propao nakon što su savenzničke podmornice primjetile njihovo isplovljavanje iz japanskih luka.
Među japanskim brodovima bio je i ratni brod Yamato - najveći borbeni brod ikad sagrađen, savezničke podmornice i zrakoplovi su ga dva dana torpedirali i bombardirali prije no što je konačno potpoljen.

Nakon teških i mukotrpnih pomorskih borbi 26. Ožujka 1945. saveznička vojska se konačno iskrcava na Okinawu. 77-a pješačka divizija prva se iskrcala na otok, a nakon nje i ostatak kopneinh snaga. Vojska na kopnu osiguravala je prostor za prilazak ostatka savenzničke flote. Japanci su i dalje prijetili samoubilačkim potezima, sada su na snagu došli brodovi-samoubojice.

1-og Aprila 1945. započeo je tzv. "Dan L" tj. iskrcavanje trupa na plaže zapadne Okinawe. Zanimljivo je da se na taj dan poklopio i Uskrs.
S obzirom da su naišli na slab otpor, genral Buckner odlučio je da se odmah krene s Fazom II svojeg plana - zauzimanje sjeverne Okinawe. Kako su se kretali sjeverniji nailazili su na sve nepristupačniji teritorij - gusto šumovito područje s mnogim planinskim lancima i provalijama. Također na njihovom putu na sjever japanski otpor je bivao sve snažniji.

Da stvar bude gora, u gustim šumama Okinawe obitava endemična zmija Habu. Ugriz ove otrovnice izaziva nepodnošljive bolove i najčešće rezultira smrću. Zbog straha od ugriza vojnici su nosili štitnike za noge. Ipak zbog rjetkih susreta s smrtonosnom zmijom, uskoro su ih odbacili.

Napredak saveznika je bivao sve sporiji. Japanci su koristile sve moguće metode kontra napada. Mnogi su se skrivali u brojnim spiljama i od tamo mitraljezima napadali savenzničku vojsku.
U svakom "čišćenju" ovih spilja saveznici su izgubili mnogo vojnika.

Nadalje Japanci su brutalno iskorištavali lokalno stanovništvo - slali su ih po vodu i namirnice iza linije fronte što je rezultiralo često smrću nedužnih civila.

Krajem Svibnja počele su padati obilne monsunske kiše koje su sve zemljane prometnice učinile gotovo neupotrebljivima. Obje strane su se utaborile i bile prisiljene držati položaje u ovom novonastalom blatu.
Cijela slika bojišta je jako počela podsjećati na prvi svjetski rat - ranjene se nije moglo prebaciti u pozadinu i cijela bojišnica izgledala je kao mješavina odlagališta za smeće i groblja.
Japanski leševi bili su po svuda, iz blata su im često samo virili udovi ili glava.

Kao zadnji bastion japanske fanatične obrane postavio se dvorac Shuri. Ipak skupina američkih marinaca iz 1. divizije uspiješno ga je osvojilo. Pad dvorca Shuri bio je važan strateški napredak i strašan psihološki udarac Japancima koji su se počeli povlačiti, na borbenim položajima ostali su samo najfanatičniji borci.

U zadnjem japanskom vojnom sjedištu u baraci 89 ostala su samo nekolicina. Vođe japanske obrane Ushijima i Cho počinili su ritualno samoubojstvo "Seppuku". Ovaj drevni obred prvi su prakticirali samurai kako nebi pali u ruke neprijatelja ili pak u slučaju da su počinili neke pogreške zbog kojih su osramotili svoj red. Proces se ukratko sastoji od probadanja vlastitog trbuha na vitalnom dijelu što uzrokuje ispadanje organa.
Gradonačelnik Okinawe Yahara zatražio je od generala Ushijima dopust da i on časno završi svoj život na što mu je ovaj odgovorio: "ako i ti umreš neće ostati nitko tko zna priču o borbi za Okinawu. Nosi sramotu sa sobom i izdrži je. Ovo je zapovijed tvojeg vojnog komandanta."

Yahara je tako preživio borbu kao zadnji visoki oficir na otoku i kasnije izdaje knjigu "Bitka za Okinawu" čime je na neki način ispunio posljednju zapovijed generala Ushijime.

Time je završena najveća ofenziva u povijesti američkog ratovanja. Broj vojnih žrtava je velik, ali za razliku od prijašnjim ofenziva na Pacifiku (npr. Iwo Jima) na Okinawi je stradalo mnogo civila. Oko 140,000 civila izgubilo je život. Mnogo neukih seljaka počinilo je samoubojstvo na koje su ih poticali japanski vojnici. Seljacima su govorili kako će ih Amerikanci mučiti, silovati i mućki poubijati.
Svjedočenja govore i o tome kako su japanski vojnici brojnim seljacima čak i davala ručne bombe da se raznesu.
Sistematska propaganda uvjerila je narod da su Amerikanci barbari, mnoge obitelji bacile su se u provalije kako bi izbjegle susret s tim Amerikancima o kojima su slušali najgroznije i najmorbidnije priče.