Uzroci i povodi najveće krize u ljudskoj povijesti

Sukob između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a poznat kao Kubanska raketna kriza bio je najopasniji korak prema istrebljenju ljudske vrste.

Nuklearne rakete za koje se očekivalo da će biti lansirane svakog trena ugrozile su opstanak svijeta kao nikad prije u ljudskoj povijesti.

Tih nekoliko dana kobnog listopada 1962. američki i sovjetski vođe preuzeli su ulogu Boga.
U najsirovijem smislu odlučivalo se hoće li avantura koju je započeo naš davni predak, povlačeći se iz šume u svoju prvu spilju, biti ovdje okončana ili ne.

Rezolucija ove krize potvrđuje nam kako danas ipak živimo u jednom stabilnijem svijetu.

uvertira u krizu

Nakon drugog svjetskog rata SAD i SSSR postali su ljuti protivnici u utrci naoružavanja poznatoj kao hladni rat.

Unatoč činjenici da su obje države bile na strani sila pobjednica, tenzije su se počele pojavljivati već po završetku rata. Došlo je do podjele teritorija po političkom utjecaju.
Dvije svjetske super sile bile su različite prije svega po ideologijama. SAD je propagirao kapitalizam, dok je SSSR zagovarao komunizam i marksizam.

Sukladno različitim ideološkim stajalištima, cijeli svijet se priklonio jednom od dva suprostavljena vojna bloka. Većina zapadnih država uz SAD bili su članovi Sjeverno-atlantskog saveza ili NATO pakta. Države koje su bile uz SSSR, mahom Istočna Europa, tvorili su Varšavski pakt.

Unatoč činjenici da su najmoćnije države svijeta izabrale strane, nije sasvim točno da su postojala samo 2 pakta.
Grupiranjem u vojne saveze pojavila se i alternativa poznata kao "Savez Nesvrstanih" kojeg je osnovao Josip Broz Tito, a bivša Jugoslavija postala je vodeća snaga treće opcije. Nesvrstanima su se priključivale države koje nisu htjele birati između NATO i Varšavskog pakta. Unatoč oslabljivanju saveza nakon raspada države osnivača - Jugoslavije, "Nesvrstani" danas broje 118 država članica.

Za potpuno razumijevanje Kubanske krize morat ćemo analizirati tadašnje trenutačno stanje u četiri države.
Države koje su bile glavni protagonisti krize su: SAD, SSSR, Kuba i Turska.

Od navedenih najvažnija je uloga postrevolucionarne Kube na čijem se teritoriju i odvijala čitava kriza.

Kuba u kubanskoj krizi

SAD su još za vrijeme drugog svjetskog rata koristili kubanski teritorij za vojne baze. Po završetku rata utjecaj na Kubu od strane SAD-a je nastavljen.

50-ih godina prošlog stoljeća Kubom je vladao pro-američki diktator Fulgencio Batista.

Batistina diktatura

Neosporno je da se u Kubu 50-ih ulagala velika količina novca što je dovelo do uzdignuća srednje građanske klase.
No, većina novčanih priljeva išla je u izgradnju kockarnica koje su na Kubi bile
potpuno legalne.
Novi glamurozni kockarski raj kao i geografska blizina Kube jugu SAD-a, osiguravalo je redovni dolazak bogate elite.

Uz velik novac i kockarnice išla je i neizbježna mafija.
Kuba je uskoro postala najveće mafijaško utočište. U glavnom gradu Havani održavali su se redovito skupovi najsnažnijih mafijaških obitelji. *Karakterističan skup ove vrste jako je dobro prikazan u kultnom filmu Kum 2.

Fidel Castro i 100 revolucionara

Na Kubi se za vladavine Batiste jaz između bogatih i siromašnih proširio do nesrazmjernih granica.
Potlačenost stanovništva rezultiralo je, kao i u mnogim sličnim situacijama, organiziranjem marksističke gerile.

Prvom revolucionarnom gerilom upravljao je tada mladi pravnik Fidel Castro.

Kao početak kubanske revolucije uzima se 26.7.1953. Toga ljetnog dana je skupina od 100 slabo naoružanih gerilaca napala Moncado barake u gradu Santiago De Cuba.

Napad na dobro branjenu baraku Moncadu završio je tragično po Castra i njegove gerilce. Većina ih je ubijena. Oni zatočeni su, prije smaknuća, bili podvrgnuti teškim mučenjima.

Fidel Castro i njegov brat Raúl Castro Ruz (današnji predsjednik Kube) uspjeli su pobjeći, ali su uhvaćeni već nekoliko dana kasnije.
Kao organizatorima pobune sudilo im se za njihove zločine.
Fidel je svoju obranu iznosio gotovo 4 sata sa završnim riječima: "Osudite me, nije mi važno. Povijest će me osloboditi."

Fidel je osuđen na 15, a njegov brat Raul na 13 godina zatvora. Zatvoreni su u presidio modelo zatvoru na otočiću Isla de Pinos.

Pod velikim pritiskom kubanske opozicije i naroda, kao i od strane jezuita koji su obrazovali Castra, Batista je već 1955 bio prisiljen pustiti političke zatvorenike na slobodu.

Fidel i njegov brat završili su u egzilu u Meksiku. Tamo se susreću sa mnogim političkim egzilantima s Kube.
Istomišljenici oko braće Castro odlučili su čvrsto nastaviti započetu kubansku revoluciju.
Pokret je dobio ime "Movimiento 26 Julio" ili M 26-7, po datumu napada na Moncado baraku.

Za vrijeme boravka u Mexicu Castro se po prvi puta susreće s mladim argentinskim revolucionarom, 27-godišnjim Ernestom Guevarom.

Ernesto Che Guevara

Ernesto Guevera, poznat kao "Che", je po mnogočemu bio drugačiji od političkih egzilanata iz Kube.

Ernesto potječe iz bogate argentinske zemljoposjedničke obitelji. Pohađa prestižni medicinski fakultet u Buenos Aries-u, nadareni je šahist i obožavatelj pjesništva.
U njegovom domu nalazilo se preko 3000 knjiga za koje je oduvijek pokazivao veliki interes.

Omiljeni pjesnici su mu bili Neruda, Keats, Machado, Lorca, Mistral i Vallejo. Osim pjesništva bio je veliki obožavatelj filozofije i raznih učenja. Pisci koji su najviše formirali njegovu ličnost, kako i sam kasnije navodi, bili su značajna imena kao što su Jack London, Nietzsche, Kafka, ali također i stara pisanja Bude i Aristotela.
Guevara je također bio potpuno fasciniran teorijama Sigmunda Freuda koje je kasnije često citirao.

Ipak na njegov životni put možda su ponajviše utjecale knjige Marxa, Engelsa i Lenjina.

Ključni trenutak u kojem se formirao njegov stav prema svijetu bila je jednogodišnja pauza od studiranja. Kao mladi avanturist željan upoznavanja svijeta uputio se u pustolovinu s prijateljem Albertom Granadom.

Dvojica su se uputila na motoru na put po južnoj Americi. Ono što je za mladog Ernesta trebalo biti tek mladenačka zabava pretvorilo se u nezaboravno iskustvo koje je formiralo jednu od svjetski najpoznatijih revolucionarnih ikona.

Tek odlaskom iz okrilja dobrostojeće obitelji Guevara je dobio sliku "stvarnog" svijeta. Na svojim putovanjima vidio je svu nepravdu koje se nanosila običnim ljudima. Iskorištavanje u rudnicima i plantažama sa zgrtanjem ogromnog kapitala kao jedinim ciljem, predstavljalo je šokantnu spoznaju za mladog Ernesta.

U tim trenucima odlučuje se za odbacivanje udobnog života na velikom posjedu u rodnoj Argentini i potpuno se posvećuje revolucionarnoj misiji.

Shvaćanju njegova preobrata pridonosi izjava Ernesta Guevare starijeg, njegovog oca, nakon spoznaje da mu se sin odlučio za mnogo teži životni put:
"Prvo što treba naglasiti je činjenica da venama moga sina teče krv irskih pobunjenika, španjolskih konkvistadora i argentinskih patriota. Očito je da je Che nasljedio određena obilježja naših nemirnih predaka. Ima nešto u njegovoj prirodi što ga tjera na daleka lutanja, opasne pustolovine i nove ideje"

Na kraju svog putovanja Che stiže u Meksiko gdje se upoznaje s Castrom i ostalim kubanskim egzilantima. Upoznavanjem Fidela, Che je u njemu odmah prepoznao cilj svojih traganja.
Tandem Castro - Guevra postao je ključ kubanske revolucije.
Kombinacija Castra koji je bio agresivni revolucionarni borac i Guevare kao taktičara i promišljenog vođe rezultirala je u konačnici svrgavanjem Batiste i preuzimanjem Kube.

Utjecaj Che-a na Castra možda je ponajbolje opisan u članku magazina Times-a iz 1960:
"Che je utjecao na Castra svojom sposobnošću, diplomacijom i strpljenjem. Kada su bile potrebne granate, Che je uspostavio tvornicu za njihovu proizvodnju. Kada je bio potreban kruh, Che je uspostavio peći koje su ga pekle. Kada je nove vojnike trebalo podučiti taktici i disciplini, Che ih je učio. Kada su bile potrebne škole kako bi se seljake naučili čitati i pisati, Che ih je organizirao."

Pobjeda revolucije

25.11.1956. Castro, Guevara i još 80 gerilaca krenuli su u maloj, jedva plovećoj, ribarskoj brodici "Granma" iz Meksika prema Kubi.

Misija u kojoj su s tek 80 ljudi planirali poraziti čitavu Batistinu vosjku zvučala je suludo.
Prvi oružani sukob dočekao ih je već pri samom iskrcavanju na kubanski teritorij, 2.12.1956.
Samo u toj borbi izgubili su oko 60 ljudi, a preživjeloj, razbježanoj 20-orici trebalo je vremena da se međusobno pronađu u šumama.

Za vrijeme sukoba pod neprijateljskom paljbom Che je bacio svoj medicinski kovčeg i pokupio kutiju s municijom palog suborca. Sjeća se tog događaja kao njegove konačne preobrazbe iz liječnika u borca.

Preživjela i izranjavana 20-orica u dubokim šumama zapadne Kube, unatoč inicijalnim gubicima, nije priznavala poraz. Neki izvori govore čak da ih je bilo još i manje, tek 10 ljudi.

U isto vrijeme u glavnom gradu Havani dogodio se još jedan podjednako suicidalan napad na trenutačnu vlast.
Skupina studenata organizirana pod nazivom "Studentski revolucionarni direktorat" usred bijelog dana, u samom središtu Havane, odlučili su napasti predsjedničku palaču s namjerom da ubiju trenutačnog predsjednika Batistu.

Napad na utvrđenu predsjedničku rezidenciju bio je doista ravan samoubojstvu. Vojska je ubila gotove sve studente koji su se upustili u ovaj ustanak.

Castro i nekolicina preživjelih revolucionara polako je obnavljala svoje trupe u periodu od 1956-1958. Stanovništvo u manjim selima pružalo im je pomoć, a mnogi su se i uključili u borbu.


Oružane borbe su postajale sve češće. U to doba revolucionari su brojili 200-tinjak ljudi, dok je Batistina vojska procjenjena na 50,000 ljudi.
Unatoč velikoj razlici u ljudstvu, Castro je izvojevao pobjedu za pobjedom.

Osim oružanih pobjeda, jedan od najvažnijih događaja u revoluciji bila je uspostava pobunjeničke radio stanice - "Radio Rebele". Radio stanica bila je smještena duboko u šumi, a njezin signal bio je dostupan na cijeloj Kubi. Kroz ovakav moćan medij redovno su izvještavali narod o napredovanju revolucionarne borbe i na koji način se mogu pridružiti.

Radio Rebele emitira i danas.

Prema kraju 1958. sve veća količina stanovnika priključivala se revolucionarnoj borbi.
Nakon velikih pobjeda i zauzeća važnih gradova kao što su Santa Clara, postalo je očito da Castra i pobunjenike više nije moguće zaustaviti.

Na novu godinu 1.1.1959., Batista u panici zrakoplovom bježi iz Havane za Dominikansku Republiku.
S obzirom na novi razvoj događaja i bijeg Batiste, Fidel Castro počinje pregovore s Rubido-om, zapovjednikom vojske u Havani.
Uskoro Rubido zapovjeda vojsci da ne napadaju Castra.

8. Siječnja 1961. u svečanoj paradi Fidel Castro ulazi u Havanu.
U gotovo 5 godina neprestane borbe revolucionari su izvojevali jednu od najvećih pobjeda. Šačica istomišljenika koja se upustila u gotovo nemoguću misiju, uspjela je svrgnuti Batistu i preuzeti državu.

Epilog kubanske revolucije

Che Guevara i Fidel Castro imali su najviše državne funkcije u novoj Kubi. Zajedno su krojili plan državne reforme.

Jedan od glavnih ciljeva neposredno nakon revolucije bio je uklanjanje svih Batistinih lojalista. Mnogi su završili u zatvorima ili su pogubljeni.

Većina teritorija i obradive površine bila je u vlasništvu kompanija iz SAD-a. Dolaskom revolucionara na vlast sva zemlja je nacionalizirana.
Obzirom da je nova vlada bila i službeno ateistička, katoličkoj crkvi oduzet je sav posjed, a vodeći svećenici i biskupi prognani su iz zemlje.

Oduzimanjem nekretnina i zemlje SAD su izgubili veliki kapital koji je rezultirao još strožim sankcijama i embargom prema Kubi. Embargo je na snazi i dan danas.

SAD su pokušale brojne akcije kako bi svrgnuli Castra s vlasti. Fabian Escalante, dugogodišnji glavni zapovjednik Castrove tjelesne straže, izračunao je kako su SAD i CIA do danas izvele preko 638 pokušaja atentata na Castra.

Najpoznatiji oružani pokušaj svrgavanje kubanske vlade bila je invazija u Zaljevu svinja.

Invazija u Zaljevu svinja

Prvi potez novog predsjednika SAD-a Johna F. Kennedya bio je svrgavanje Fidela Castra. Na njegov nalog američka centralna obavještajna služba CIA u suradnji s kubanskim političkim egzilantima organizirala je vojnu invaziju na Kubu.

CIA je bila sigurna u pobjedu, vjerujući kako će kubanski narod kojem je također uzeto svo privatno vlasništvo, stati uz njih. Upravo je to bila kobna pogreška. Naime CIA se prevarila kad je povjerovala pričama kubanskih egzilanata. Stvarno stanje u Kubi je bilo drugačije. Većina naroda s oduševljenjem je dočekala Fidelovu pobjedu.

Drugi ključni element za neuspjeh invazije bio je umješanost visoko pozicioniranih KGB-ovih agenata koji su stigli u Kubu iz europskog istočnog bloka neposredno nakon Fidelove pobjede.
KGB-ovci su na vrijeme dojavili novoj kubanskoj vlasti o planovima i detaljima invazije.

Iskrcavanje u Zaljevu svinja dovelo je do žestokih borbi na svim frontama: zemlji, zraku i moru. Pomoć lokalnih Kubanaca na koju je CIA računala je izostala.
Unatoč velikim gubicima, Fidel je izvojevao pobjedu.

Činjenica da je Fidel znao da će se dogoditi invazija uvelike mu je pomogla da organizira obranu. Također CIA je ostala iznenađena količinom teškog sovjetskog naoružanja u posjedu Fidelove vojske.

Kennedyeva administracija doživjela je ovim porazom veliki udarac. Najviši dužnosnici CIA-e bili su prisiljeni podnijeti ostavku.
Castrova pobjeda nad američkom invazijom učinila ga je još popularnijim.

Che Guevera je u Augustu iste godine poslao pismo predsjedniku Kennedyu u kojem ističe: "Zahvaljujem Vam se na Zaljevu svinja. Prije Vaše invaziju revolucija je bila slaba. Danas je čvršća nego ikad"

Nakon neuspjele invazije na Kubu, suradnja između SSSR i Kube je naglo pojačala. Osim komplementarne ideolgije postojala je i činjenica da je Kuba preuzeta oružanom revolucijom na temelju ruske Oktobarske revolucije.

Castro je bio uvjeren da SAD sprema novu invaziju. Svi ti elementi bili su razlog zbog kojih je nova kubanska vlada otvoreno prihvaćala sovjetsku vojnu pomoć.

Turska - pobjeda diplomacije nad ratnim užasima

Turska, unatoč činjenici da nije participirala u drugom svjetskom ratu, spletom okolnosti postala je jedan od ključnih elemenata u razvoju kubanske krize.

Moglo bi se čak zaključiti da su upravo događanja na teritoriju Turske povod izbijanja kubanske krize.

Neposredno prije drugog svjetskog rata novoizabrani predsjednik Turske postao je Ismet Inonu.

Ismeta Inona je turski narod izabrao kao najprihvatljivijeg nasljednika revolucionarnog državnika Mustafe Kemala Atatürka.

Atatürkovo nasljeđe

Mustafa Kemal se prije svega istaknuo kao vrsni vojni komandant služeći u tadašnjem Otomanskom carstvu za vrijeme prvog svjetskog rata. Nakon sloma Otomana, Mustafa Kemal postao je glavni zagovornik turskog nacionalnog pokreta.

Angažirao se u uspostavi Turske Republike i bio prisiljen ratovati protiv Otomanskog carstva. Žestoki rat koji je slijedio poznat je kao "Turski rat za nezavisnost".

Mustafa Kemal još jednom se pokazao kao nepobjedivi vojni strateg i uskoro je rat završio proglašenjem Turske Republike.

Na temeljima razorenog Otomanskog carstva koje je bilo izrazito konzervativno, pokrenuo je niz demokratskih reformi koje se danas po njemu nazivaju Kemalizam.

Za jednu od prvih zadaća postavio je ukidanje Šerijatskog Prava, jednog od sastavnih dijelova Islamske vjere. Uveo je nove sekularne zakone kao što su vladavina pravosuđa i prava. Novi model bazirao se na modernom švicarskom modelu.

Uslijedile su reforme školstva, naime u vrijeme Mustafe Kemala tek 10% turske populacije je bilo pismeno. U to vrijeme učio se komplicirani otomanski jezik i arapsko pismo, a za izučavanje istoga trebalo je minimalno 3 godine naporna rada.
Kako bi se stalo na kraj nepismenosti organizirana je tzv. jezična komisija. Pod upravom komisije organizirana je nova turska abeceda na temelju latinske, kao i novi turski jezik.
Sam Kemal se angažirao u pisanju dvije knjige: "Tursko pravo" i "Geometrija".
U novoorganiziranom državnom školstvu radilo se mnogo i na obrazovanju ženske djece kako bi se ukinula spolna diskriminacija.

Najvažnija sveučilišta, kao ono u Istanbulu, su u potpunosti reorganizirana. Konzervativna i tradicionalna učenja morala su biti zamijenjena sa modernim i znanstvenim.

Kako bi se distancirao od korumpiranog i stoljećima dominantnog Istanbula, Kemal je za novi glavni grad proglasio Ankaru.

U svojim radiklanim reformama također je zabranio tradicionalno nošenje odjeće s bilo kakvom religijskom simbolikom.

Državna vlada je dala podjednaka prava svima i dopuštala je prakticiranje religije, ali se u potpunosti distancirala od njena utjecaja.

Napori i reforme koje je proveo Mustafa Kemal su u velikoj mjeri uočljive i danas, uspoređujući modernu Tursku Republiku s ostalim državama Bliskog istoka.

Ismet Inonu bio je logični izbor za njegovog nasljednika.

Spajalica Azije i Europe

Turska svojim geografskim položajem predstavlja jednu od najvažnijih strateških točaka.
S područja Turske moguće je lansirati vojne invazije u nekoliko ključnih pravaca: Balkan, Bliski Istok, Afrika, Rusija. Gotovo je nezamislivo da bi neka vojska mogla pokrenuti uspješne poteze u osvajanju Bliskog Istoka bez da ili kontrolira ili prije toga porazi Tursku.

Izbijanjem rata obje zaraćene strane pokrenule su diplomatske napore da dovedu Tursku na svoju stranu. Sile osovine poslale su nijemca Franz von Papena u Ankaru već pri početku rata. S druge strane Winston Churchill potajno se našao s Ismetom u vagonu vlaka koji je putovao za grad Adana.

Turska koja je već nekoliko puta u bliskoj povijesti osjetila rat na svojoj koži, pod mudrim vodstvom Inonua uspješno je zadržala svoju neutralnost.
I danas se smatra kako je ovo bio jedan od najvećih političkih uspjeha u povijesti Turske Republike.

Turska se pridružila silama saveznicima tek formalno pri samom kraju rata, 1945.

Sovjetska glad

Kao veliki pobjednik drugog svjetskog rata Staljin i SSSR sve su više širili svoj utjecaj u Europi. Staljinove otvorene namjere da dominira čim većim teritorijem izazivale su strah u svim državama u neposrednoj blizini Sovjetskog saveza.

Strah od sovjetske invazije bio je izrazito velik neposredno po završetku rata.
Treba napomenuti da Turska nije jedina država izvan Varšavskog pakta koja je strahovala od sovjetske invazije. Podjednake mjere opreza poduzimala je i tadašnja Jugoslavija uvođenjem Informbiro-a.

Turska je bila itekako svjesna svog geopolitičkog položaja, kao i sovjetskih tendencija da svoj utjecaj proširi duboko na Bliski istok. Kako bi spriječili da do toga dođe, Turska 1952. službeno pristupa NATO paktu.

Svojim pristupanjem u NATO pakt postat će de facto su-učesnik u epizodama hladnog rata čiji vrhunac tek slijedi.

Nuklearno oružje - kraj civilizacije

Drugi svjetski rat donio je mnoge vojne inovacije. Izrađeni su napredni tenkovi, podmornice, avioni, brodovi... Ali ipak sva ta mehanička sredstva održala su neku ironičnu vrstu humane fer borbe.

Izumom atomske bombe ratovi više nikada neće biti isti. Stvoreno je oružje apsolutnog uništenja, toliko snažno da može izbrisati sav život.

Tokom cijelog drugog svjetskog rata radilo se na izgradnji atomske bombe. Prvi primjerak napravili su Amerikanci pred sam kraj rata, već nakon kapitulacije Njemačke.

Crvena Armija je u velikoj ofenzivi nakon obrane Staljingrada došla sve do Berlina i time prisilila Njemačku na kapitulaciju. Da se povijest nije odvijala točno po tim točkama, vjerojatno bi Berlin imao neugodnu priliku prvi osjetiti svu razornu moć atomske energije.

Porazom Njemačke i Italije u Europi, još je jedino Japan ostao u grčevitom ratu na strani sile osovine.
Japanska stalna napredovanja na pacifičkom bojištu učinila su ga jedinim ciljem za prvo testiranje atomske bombe.

Hirošima - pionir katastrofe

Predložene mete za ispuštanje atomske bombe su bile Hirošima, Kyoto i Yokohama.
Izbor je pao na Hirošimu, prije svega zbog urbanističkog položaja grada. Procijenjeno je da će, zbog koncentrične arihtekture, bacanje bombe na Hirošimu učiniti najveći mogući postotak devastacije.

Također, jedan od važnih razloga zbog kojih je izabrana Hirošima je taj što u gradu nije bilo zarobljeničkih kampova.

U noći 6. Augusta 1945. iz pacifičke baze Tinian poletjela su 3 američka aviona na šestosatni put prema Japanu. Bili su to nosač bombe - Enola Gay, u pratnji dva B29 zrakoplova - The Great Artiste, koji je nosio instrumente za precizno mjerenje i meteorološke prilike i Necessary Evil čiji je cilj bio fotografiranje i snimanje.

Atomska bomba punjena s 60 kg urana-235 s kodnim imenom "Little Boy", stavljena je u pogon tek 30 minuta prije dolaska na cilj. Kapetan William Parsons i njegov asistent Morris Jeppson isključili su sve sigurnosne sustave na bombi. Bomba je osposobljena tek u zraku kako bi se smanjio rizik od eventualne aktivacije za vrijeme polijetanja.

U točno 08:15 ispuštena je bomba na središte grada. Eksplozija ekvivalentna 13 kilotona TNT-a uništila je 90% grada.

Sat vremena prije izbacivanja bombe radarska stanica u Hirošimi je primjetila približavanje američkih zrakoplova, no zbog procjene kako se radi o tek 3 manja zrakoplova nije uključena ni sirena za zračnu opasnost.

Da nešto nije u redu prvi su primjetili radio operateri u Tokiju. Radio stanica Hirošima jednostavno je prestala emitirati.
Pokušali su ih kontaktirati drugom telefonskom linijom, ali bez uspjeha. S druge strane žice više nije bilo signala.

20 minuta kasnije dolaze vijesti kako je Hirošimska telegrafska stanica prestala raditi.
Iz male željezničke stanice 20-ak kilometara sjeverno od Hirošime dolaze prve neslužbene i konfuzne informacije o nekakvoj katastrofalnoj eksploziji u Hirošimi.

Sve informacije prenošene su direktno u generalni štab.

Kontakt s vojnom bazom u Hirošimi nikako nije mogao biti uspostavljen. Ove informacije potpuno su zbunile vojni vrh. Naime, znalo se kako se nije dogodio nikakav veći napad na Hirošimu. Također se znalo kako u samoj Hirošimi nema eksplozivnih zaliha ni arsenala, stoga se odmah eliminirala teorija nekakve nezgode.

Mladom oficiru generalnog štaba naređeno je da smjesta poleti za Hirošimu. Prema uputama treba sletjeti na njihovu zračnu pistu, procjeniti stanje u gradu i eventualnu štetu i javiti relevantne podatke natrag u Tokyo.

U to vrijeme u generalnom štabu se još uvijek čvrsto vjerovalo da je došlo do nekakvog prekida telekomunikacijskih sustava. Sve ostalo okarakterizirali su kao obične glasine.

Oficir štaba poletio je prema Hirošimi i nakon 3 sata leta, još uvijek na udaljenosti od 160 km od grada, on i njegov pilot vidjeli su ogroman oblak dima koji je dolazio iz smjera Hirošime.

Približivši se gradu, usred sunčanog poslijepodneva, na mjestu gdje je nekad stajala Hirošima ostao je samo veliki ožiljak u zemlji.

U šoku su kružili zrakoplovom, a pred njima ležale su samo zapaljene ruševine.
Sletjeli su južno od gradskih ruševina od kuda su javili strašnu vijest.

U isto vrijeme Tokyo također saznaje istinu iz američkog javnog obraćanja naciji u Washingtonu.

8.Augusta 1945. sve novine svijeta prenijele su opis strašne devastacije koju je objavio službeni radio Tokyo: "Sva živa bića, ljudi i životinje, doslovno su spaljeni do smrti."

U samom trenutku eksplozije na licu mjesta ubijeno je 70,000 ljudi. Do 1950. od posljedica radijacije umrlo je čak 200,000.

U obraćanju naciji tadašnji predsjednik SAD-a Harry Truman je istaknuo: "ako ne prihvate naše uvjete predaje, mogu očekivati kišu ovakvih bombi, uništenje kakvo nikada nije viđeno na ovoj planeti"

Nagasaki - tragedija pod direktivom sudbine

Amerikanci nisu dopustili Japancima ni 48 sati predaha. 9. Augusta 1945. druga atomska bomba već je u jutarnjim satima bila ukrcana i spremna za let prema Japanu.
Koristeći gotovo identičnu taktiku iz Hirošime, s malim brojem zrakoplova poletjeli su iz iste baze Tinian.

Origanalan plan je bio izvesti drugo bombardiranje tek za tjedan dana, ali došlo je do promjene kako bi izbjegli loše vremenske uvjete.

Cilj bombe bio je grad Kokura. Nagasaki je bio tek sekundarna meta u slučaju ako nešto ne krene po planu.
Ipak okrutna sudbina htjela ja da Nagasaki postane cilj nove nuklearne katastrofe.

Američki zrakoplovi, leteći iz različitih pravaca kako bi smanjili mogućnost da budu opaženi, trebali su se susresti ispred same obale Japana.
Jedan od zrakoplova kojim je upravljao James I. Hopkins kasnio je. Ostali su ga čekali gotovo 30 minuta i nakon toga krenuli prema Japanu sami.

Zbog kašnjena od pola sata nad Kokurom već su se grupirali jutarnji oblaci. Zbog smanjene vidljivosti koja je iznosila 7/10, nije bilo moguće izbacivanje bombe.
Stanovnici grada Kokura koji su se upravo spremali za rad u tvornicama malo su znali da iznad oblaka kruži njihova sigurna smrt.

Američki zrakoplovi noseći atomsku bombu kodnog naziva "Fat Man" kružili su iznad grada još tri puta. Nakon što im je već počelo ponestajati goriva, naređenje je bilo da se usmjere na sekundarnu metu - Nagasaki.
U ovim trenucima već je postajalo jasno kako zrakoplovi neće imati dovoljno goriva da se vrate u bazu na Iwo Jima i morat će sletjeti na Okinavu.

Na putu od Kokure prema Nagasakiju primljena je zapovijed da ukoliko je vrijeme u Nagasakiju također oblačno krenu prema Okinavi i bombu ispuste u ocean.

Doista dolaskom nad Nagasaki, ponovno je primjećena djelomična naoblaka.
Nekoliko oblaka više moglo je tog kobnog jutra spasiti tisuće nedužnih života.

Kad je već izgledalo da se napad prekida, kapetan Kermit Beahan iz drugog zrakoplova, možda tek nekoliko sekundi prije otkazivanja misije, u točno 11:01 javlja: "cilj je vidljiv".

Bomba se ispušta. Pri eksplozije jednakoj 21 kilotona TNT-a stvara se toplina od 3600 stupnjeva i vjetar u brzini od 1005 km/h.

Od eksplozije u trenutku nestaje 75,000 života. Kao i u bombardiranju Hirošime, grad je do temelja uništen.

Kapitulacija Japana

Japanski car Hirohito već 12. Augusta potpisuje kapitulaciju. Da kapitulacija nije potpisana tako brzo, broj žrtava bi sigurno bio veći. Danas se zna kako je Amerika imala u planu još 6 atomskih bombardiranja u samo 3 slijedeća tjedna.

Od bombardiranja Hirošime i Nagasakija Japan je postao izrazito pacifistička država. Današnji Japan se još uvijek zalaže za uništenje nuklearnog arsenala u svijetu.

Nastavak nuklearnog naoružavanja

Od završetka drugog svjetskog rata počela je užurbana proizvodnja nuklearnih bombi u SAD-u i SSSR-u. Obje velesila strahovale su od nuklearnog napada svojih protivnika.

Užurbana proizvodnja dovela je do skladištenja velikog broja bombi. Osim količinski, atomske bombe bivale su i sve snažnije.
Nakon bombardiranja Japana testirano je preko 2000 bombi većinom na pustim otocima, pustinjama ili u podzemlju.

Ovi nuklearni testovi imali su zadatak detonirati čim jaču bombu kako bi na taj način zastrašili protivnike.

Do vrhunca atomske snage došli su sovjeti detonirajući 30.Oktobra 1961. tzv. "Carsku Bombu" na arhipelagu Novaya Zemlya.

Carska Bomba detonirala je snagom 50 miljuna tona TNT-a. Za usporedbu, atomska bomba koja je u potpunosti uništala Nagasaki imala je snagu od "samo" 13 tisuća tona.

Postalo je sasvim jasno da tek nekoliko ovakvih atomskih bombi može značiti siguran kraj čovječanstva i ljudske vrste.
Ta činjenica još je točnija ako znamo da su SAD i Sovjetski savez do Kubanske krize zajedno posjedovali čak preko 7000 atomskih bombi.

Količina atomskog oružja koja je naglo rasla bila bi dovoljna ne samo za uništenje našeg planeta, nego cijelog sunčevog sustava.

Kubanska kriza - na korak do istrebljenja

Do početka kubanske krize proizvedeni su sofisticirani bacači raketa koji su eliminirali potrebu za izbacivanjem bombe iz zrakoplova - ICBM (Intercontinental ballistic missile).
Lansirne rampe mogle su lansirati atomske rakete preko velike udaljenosti čak i do 5,500 km.

Kuba kao sovjetski odgovor

SAD su iskoristile već spomenuti strateški položaj nove NATO članice Turske i postavili lansirne rampe na njezin teritorij. Iz Turske imali su Moskvu doslovno na nišanu.
Od pritiska na "crveni gumb" trebalo bi točno 16 minuta prije no što se Moskva zauvijek izbriše sa lica planete.

Na ovakav riskantan, gotovo ratni potez, Amerikanci su se odlučili nakon što su vidjeli detoniranje Carske Bombe.

Tadašnji sovjetski premijer Nikita Hruščov odlučio je da mora pod svaku cijenu reagirati na ovakve opasne provokacije.

Počelo je tajno premještanje velikog dijela sovjetskog nuklearnog arsenala na Kubu. Postavljanjem lansirnih rampi na Kubi, SAD bi bile na puno bližem dometu nego što je relacija Turska-Moskva.
Ovakva blizina učinila bi američki sustav ranog otkrivanja potpuno beskorisnim.

Do ljeta 1962. u tajnoj operaciji Anadyr na Kubu je stiglo preko 60 sovjetskih brodova. Amerikanci su uočili brodove, ali se mislilo da je na njima samo kopneno naoružanje poput tenkova.
Nuklerane rakete bile su dobro skrivene i neprimjetne.

Američki špijunski zrakoplovi U2 snimili su instalaciju nekoliko raketnih bacača, no tada se još uvijek vjerovalo kako je to samo protuzračna obrana. U2 su također snimili i podmorničku luku koja je bila preuređena da izgleda kao ribarsko naselje.

U Washington su počele pristizati fotografije o sve većem broju ruskih migova i artiljerije. Tada su se počele javljati i sumnje da bi sovjeti možda mogli dotegliti i nuklearno naoružanje.

Dok je CIA špekulirala o tome koliko bi takav čin neizmjerno ugrozio SAD, malo podalje od njihove obale na zapadnoj Kubi nuklearne rakete već su se naštimavale prema američkim najvećim gradovima.

Vjerojatno, kako bi kupio još malo vremena, 11.Rujna 1962. Nikita Hruščov izravno je kontaktirao predsjednika Kennedya da mu napomene kako se na Kubi neće podizati nikakve oružane instalacije koje bi mogle ugroziti teritorij SAD-a.

Da nije pametno vjerovati hladnoratnom suparniku, Kennedyu je postalo jasno 14. Oktobra kad su se špijunske letjelice vratile sa fotografijama dovršenih SS4 nuklearnih lansirnih rampi.

Početak krize

U Kennedyevom kabinetu nastala je prava panika. Nije postojao nikakav konstruktivan plan kao odgovor na ovakvu situaciju.

U hitnom sastanku na kojem je prisustovao i predsjednikov brat Robert Kennedy, zaključeno je da postoje samo 3 opcije:
- zračni napad na vojna postrojenja u Kubi
- potpuna vojna invazija Kube
- potpuna pomorska blokada i stavljanje Kube pod karantenu

Odlučilo se za treću opciju, unatoč strahovanju kako bi Sovjeti takav čin mogli slobodno protumačiti kao početak rata. Ipak, od mogućih alternativa, pomorska blokada bila je jedina opcija bez direktne konfrontacije.

Uskoro Kuba je bila potpuno okružena ratnom mornaricom. Ni jedan brod više nije mogao do obale otoka.

Prva reakcija Moskve bilo je upozorenje Hruščova kako će ova "gusarska" operacija koje se provodi u vodama oko Kube morati rezultirati ratom.

U 7 sati navečer Kennedy se obratio naciji. U dramatičnom obraćanju rečeno je kako su otkrivene nuklearne lansirne rampe na Kubi koje su usmjerene prema SAD-u.

Produbljenje krize

U prvom direktnom telegramu Kennedyu, Hruščov ističe: "ako sabrano izvažeš situaciju koja se razvila, bez da se prepuštaš nagonima, shvatit ćeš kako Sovjetski Savez mora shvatiti pomorsku blokadu kao čin agresije"

U noći tog 23. Oktobra po prvi i jedini puta u povijesti SAD su proglasile vojnu pripravnost najviše razine DEFCON 2. Poruka svim vojnim bazama namjerno nije bila kodirana kako bi je sovjetske tajne službe uhvatile.

Idućeg jutra Kennedy je objavio svom kabinetu kako jedino rješenje ove krize može biti puna vojna invazija na Kubu. Srećom njegovi suradnici uspjeli su ga odgovoriti od te ideje i predložili mu da nastavi sa vojnim i diplomatskim pritiscima.
Kennedy je prihvatio prijedlog, ali je naredio da se prelijetanje špijunskih zrakoplova iznad Kube poveća s dva puta dnevno na jednom u dva sata.

Tajni pregovori i rast napetosti

Poznati novinar ABC News-a John Scali ručao je s jednim od vodećih ljudi sovjetske tajne policije Aleksadnrom Fominom.

Na Fominov zahtjev zamolio je Scali-a da iskoristi svoje veze i poznanstva u visokim krugovima i da im objavi kako su Sovjeti spremni na micanje nuklarnog arsenala s Kube, uz nadležnost UN-a, ukoliko SAD javno objavi kako nikada neće napasti Kubu.

Kako se kasnije toga dana pokazalo, informacije koje je prenio Fomin bile su uvertira u Hruščovljev telegram.
Hruščov je ponovio ono što je Fomin dao nagovjestiti ranije tog dana: "Predlažem da SAD proglase kako neće napasti Kubu i kako neće pomagati ni jednu vojsku koja bi mogla napasti Kubu. Ukoliko do tog proglasa dođe, onda više nema ni potrebe za našim oružjem na Kubi"

Castro je vjerovao kako invazija samo što nije počela. U telegramu Hruščovu još jednom iznosi svoje mišljenje.

U 9:00 ujutro Hruščov se obraća naciji preko Radija Moskve. U svom obraćanju nudi novi sporazum, potpuno drugačiji od sinoćnjeg telegrama. Nuklearne rakete bit će uklonjene s Kube jedino ako SAD ukloni svoje iz Turske.

U Bijeloj Kući vodi se još jedna žučna rasprava na kojoj su nazočni najviši državni dužnosnici. Napeti sastanak postaje još tjeskobniji nakon što stižu najnovije informacije iz CIA-e. Prema novim fotografijama, gotovo sve raketne rampe na Kubi su potpuno spremne za lasniranja, a počelo je i grupiranje vojske za napad.

Dok je trajao sastanak, u 11:03 ujutro, počeo je stizati novi Hruščovljev telegram u kojem se ističe: "Zabrinuti ste oko Kube. Kažete kako Vas to uznemiruje zato što je Kuba samo 90 milja od SAD obale. Ali... Vi ste postavili nuklearne rakete u Tursku, doslovno uz nas... Stoga predlažem ovo: Mi ćemo maknuti svoje s Kube, ako Vi isto učinite u Turskoj. Nakon micanja raketa bit će pozvani povjerenici UN-a koji će temeljito istražiti jesu li dogovoreni uvjeti zadovoljeni."

Sastanak je nastavljen u burnom tonu reakcije na najnoviji telegram. Uskoro stiže još jedna vijest koja je dodatno zaoštrila tenzije. Američki zrakoplov U2 pogođen je i uništen iznad kubanskog teritorija.
Raniji sastanak imao je dogovorenu strategiju. Ukoliko Sovjeti sruše američki avion iznad Kube, pokrenut će se vojna akcija.

Sada su pred sobom imali i razlog za napad, no ipak Kennedy je odustao od ranijeg plana. Za javnost se pripremio izvještaj u kojem se navodi da se radi o nesretnom slučaju pada zrakoplova.

Pat pozicija

Turski predstavnici u NATO paktu bili su zgroženi idejom da nuklearne rakete napuste turski teritorij. Takav čin smatrali su izdajom i očitim dopuštenjem SAD-a Sovjetskom Savezu da ih napadne.

U Kennedyevom kabinetu počele su duge i burne rasprave kako nastaviti dalje i na koji način odgovoriti na najnovije telegrame iz Moskve.

Valja napomenuti kako je situacija u tadašnjem svijetu bilo potpuno drugačija nego danas. Iz današnje perspektive teško nam je zamisliti strašno malu količinu informacija koje su se razmjenjivale ispred i iza željezne zavjese.

U prilog shvaćanju tadašnjeg stanja ide i duga rasprava predsjedničkog kabineta na temu da li su telegrami uopće napisani od strane Hruščova, odnosno o mogućnostima da je Hruščov možda svrgnut s vlasti u Moskvi i kako SSSR-om upravljo netko drugi, njima još nepoznat. Toliko su međusobno sukobljene strane znale jedna o drugoj.

Nakon dugog sastanka Kennedy i njegov kabinet sastavili su telegram za Moskvu. U telegramu je stajalo kako će se obustaviti pomorska blokada Kube kao i javno objaviti kako SAD neće nikada izvesti vojnu invaziju na Kubu. Od Sovjeta se tražilo uklanjanje nuklearnih raketa s Kube, pod nadzorom UN-a.

U odgovoru se potpuno ignorirao Hruščovljev drugi telegram. Nigdje se nije ni spominjala Turska. Kennedy i pripadnici kabineta su se nadali da će Hruščov možda prihvatiti ovakvu ponudu.
Ipak, kako je i sam Robert Kennedy zapisao, šanse da će Sovjeti prihvatiti ovakvu ponudu bile su iznimno male.

Znajući kako ih očito čeka odbijanje iz Moskve, sastanak se nastavio u pripremi za određene ključne točke koje se trebaju napasti iz zraka, kao i pozicije na kojima će se iskrcati kopnena vojska.
Invazija je trebala biti toliko brojčano nadmoćna, da bi Kuba morala kapitulirati još istog dana.
Počelo je i organiziranje pojedinaca koji bi trebali preuzeti novu vladu na Kubi.

Američki ministar obrane McNamara je nakon sastanka zapisao: "Morali bi imati dvije stvari spremne. Kao prvo, novu vladu za Kubu, jer će nam očito trebati odmah nakon invazije. Drugo, treba nam detaljan plan kako odgovoriti na reakciju Sovjetskog Saveza prema ostatku Europe, jer sam prokleto siguran da će napraviti nešto tamo."

Kasnije tog dana, neočekivano i u tajnosti, uslijedio je niz komunikacija na direktnoj relaciji Hruščov-Kennedy. Većina sadržaja njihovih razgovora ostala je tajna do nedavno. Kennedy je prihvatio zahtjev da se maknu sva nuklearna postrojenja iz Turske, ali pod uvjetom da se to učini izvan javnosti. Naime, Kennedy nije smio dopustiti javno uklanjanje raketa iz Turske, jer bi Turska to smatrala izdajom, a njega bi osobno američka javnost doživjela kao slabića.

Stoga je obećao Hruščovu kako će sve rakete biti uklonjene iz Turske u narednih nekoliko mjeseci, ali u potpunoj tajnosti.
Također prihvatio je javno proglašenje o nenapadanju Kube.

Završetak krize

Iduće jutro u 9:00, na iznenađenje cijelog svijeta, preko radija Moskve obratio se Hruščov izjavivši kako je počelo spremanje vojnog arsenala na Kubi za njegov povratak u SSSR.

Neposredno nakon vijesti iz Moskve, i Kennedy se obratio naciji: "SAD će poštovati nepovredivost kubanskih granica i teritorija Kube. SAD također javno priseže kako se neće miješati u unutarnje poslove Republike Kube.
Teritorij SAD-a nikada neće biti iskorišten za vojnu operaciju protiv Kube. SAD će također raditi na tome da spriječi one koji bi pokušali provesti agresiju na teritorij Kube, iz SAD-a ili država susjednih Kubi"

Epilog kubanske krize - nova prilika za čovječanstvo

Protagnosti kubanske krize nastavili su političku karijeru ovisno o percepciji njihovog uspjeha.
John F. Kennedy je bio pohvaljen od strane javnosti, ali pojedini vojni generali koji su znali za povlačenje iz Turske okarakterizirali su njegov potez kao "najveći poraz u povijesti SAD-a".

Fidel Castro je potvrdio svoj status obožavanog kubanskog vođe, dok je najveći
"gubitnik" postao Nikita Hruščov.

Javnost je Hruščovu zamjerila na nedostatku odlučnosti protiv SAD-a, a to je pak dovelo da jačanja njegovih protivnika u Moskvi, prije svega Leonida Brežnjeva, koji ga je uskoro i smjenio.
Dugo se nije znalo, sve tamo do pada SSSR-a, kako je unatoč percepciji javnosti možda upravo Nikita Hruščov iz ove krize izašao kao najveći pobjednik.

Sama instalacija nuklearnog arsenala provedena je kako bi se isti uklonio iz Turske. Hruščov je u tome uspio, unatoč činjenici da se obvezao da o tome ne govori u javnosti. Također je osigurao opstanak komunizma na Kubi i vladavinu Castra koja traja i dan danas.

Turska javnost je pak mirno spavala kroz ostatak hladnog rata, misleći kako ih od Sovjeta štiti nuklearna obrana.

Krajem kubanske krize hladni rat se nastavio. Dolazilo je do novih trzavica sve do pada SSSR-a krajem 80-ih, ali nikada više do tolike mjere kao te zlokobne jeseni na Kubi.

Kubanska kriza bila je najveća kriza u ljudskoj povijesti. Po svemu sudeći, samo su sati dijelili planetu od nuklearnog rata i potpunog uništenja.
Sposobnost dva suparnika da u nastalom kaosu pronađu rješenje spasila je svijet od propasti.

Epilog krize koja je mogla stati na kraj ljudskoj vrsti najbolje je opisao jedan od dvojice njenih suučesnika:
"Obje najmoćnije nacije na svijetu su krenule u borbu jedna protiv druge, svaka s prstom na otponcu. Mislilo se, da je rat neizbježan... No, epizoda je završila trijumfom zdravog razuma."- Nikita Hruščov u autobiografiji "Hruščov se sjeća"

Moglo bi se reći kako je kubanaska kriza svojevrsni vrhunac tinjajućeg sukoba modernog doba. U ovom 20 stoljeću, kojega smo nedavno ipak uspješno zatvorili, dogodilo ih se vjerojatno više nego u cijeloj povijesti našeg postojanja.

Velike inovacije, industrijske i ideološke revolucije, padovi carstava i svjetski ratovi, sve je to utjecalo na civilizacijski "potres".

Boljševička revolucija u Oktobru 1918. započela je niz događaja koji će zauvijek promijeniti svijet u kojem živimo. No, u to vrijeme nitko nije ni slutio koliko će marksističke ideje duboko podijeliti svijet.
Ipak ideološka podjela je bila toliko duboka i snažna da je svoje pobornike i kritičare u svojoj kulminaciji dovela na sam rub propasti.

Možda je toga i najmanje bio svjestan Karl Marx kad je kao završnu riječ Komunističkog Manifesta 1848. napisao: "Svijet ne treba proučavati, treba ga mijenjati"