Sonja Smolec

Rođena 1953. godine u Puli. Od 1956. do 1985. živi u Zagrebu gdje se i školovala. Danas živi u Velikoj Gorici. Od najranijeg djetinjstva bavi se pisanjem pjesama i ostalih literarnih radova, te slikarstvom. Jedno vrijeme bila je član likovne grupe "69", ali je svoju ljubav prema slikarstvu zbog obaveza u obitelji i posla morala zapostaviti.

Svoje radove objavljivala je u školskim novinama, časopisima i dr., te na raznim prigodnim svečanostima gdje cje i sama čitala svoje pjesme.

Od ranih sedamdesetih pjesme su bile objavljivane u časopisima za mlade Tina, u časopisu Prvomajac i zbirci pjesama Poesis. Pjesme iz ranijeg razdoblja objavljivane su u školskim novinama ili izvedene na prigodnim svečanostima.
Kao mlada majka, svojemu sinu priča priče koje je izmišljala kao "iz rukava", ne zato što druge priče nisu bile dobre, već zbog radoznalosti sina koji je stalno tražio nešto novo i drukčije. Od njega je i dobila poticaj da napiše svoju prvu knjigu.

Osim priča za djecu, pjesama i romana za odrasle bavi se i pisanjem pjesama.
Od veljače 2004. godine član Društva književnika za djecu i mlade.
Od ožujka 2005. godine član udruge umjetnika "Spark", Velika Gorica.

Godine 2005 i 2006 bila urednik časopisa Udruge umjetnika "Spark".

kontakt podaci:

Sonja Smolec

e-mail adresa:
ssmolec@gmail.com

www.sonjasmolec.info/index.html


Tvrtko i Miranda

Hej, ti! Ti koja si se jutros već sedam puta zaletjela u mene! Tebi
govorim! Nisam jedini u ovom jezeru. Nađi si drugi kamen.
O.... – šapnula je ribica... - Molim te, nemoj se ljutiti. Ti si ovdje
najtvrđi kamen. I najljepši si... A tako si strog.
Nisam strog. Samo sam danas malo ljut. Ostao sam bez nekih
prijatelja. Lijepih kamenova. No, pa i ti si lijepa. Možda možemo biti prijatelji.
Kako ti je ime?
Tvrtko.
Lijepo ime. I, oprosti. Ja sam Miranda. Reci mi zašto se ljutiš?
Pa... Ovaj... Hm, hm... Hvala. Već su mi svašta radili. Vidiš?
Pogledaj me malo bolje. Da, da baš tu, pokraj mog trbuha. Vidiš?
Jao! Boli li te ovo! Tko ti je to napravio?
Ne, ne boli me, ali sam tužan. To mi je napravio bagerist Blaž.
Tko je to? Je li to ljud?
Ne kaže se ljud. Kaže se čovjek. A puno čovjeka su ljudi.
A zašto je onda bagerist ako je čovjek?
Pa ti ništa ne znaš! Jesi li ikad pogledala iznad vode, ili bar bila
blizu površine?
Svašta! To radim svaki dan.
Evo. Možeš i sada pogledati dok je voda bistra. Tamo na lijevoj
strani, blizu obale.
Ono veliko, boje sunca, koje ima noge zakopane duboko u dno
jezera?
Da, boje sunca i zlata.
To mi ne izgleda kao čovjek.
To nije čovjek. To je bager.
Ništa ne razumijem.
Evo, ovako. Slušaj pažljivo. Blaž je čovjek. Bager je stroj. Uređaj.
Vozilo. Samo nemoj sad odmah tražiti da ti to objašnjavam. TO ima onu ruku
s velikim zubatim usta koja se spuštaju na dno jezera i grebu ga.
Aaaa...- Sada znam! To je ono od čega bježe sve ribe i druge
životinje u jezeru.



Vila i njena ljetna škola

Vila je živjela između cvijeća i trave.
Zastava sa znakom Sunca i koplja visjela joj iznad glave.
Spremila se za ljetnu školu, ona ima mnoge moći.
Učionicu su ispunile raznolike male vile a neke će još doći.

Još ne znate raširiti krila, niste spremne za let,
ne idite od kuće predaleko, velik je svijet.
Vaš plač neće moći čuti čak ni noćna tama.
Kad se vila izgubi, sudbina je njena da ostane sama.

Cvijeće je zazvonilo zvoncima svojim duboko i glasno.
Još jedan dan je završio, bilo je već kasno.
Prekrivajući zelenim krilima svoje ponosne glave
male vile su zaspalale u sjeni između cvijeća i visoke trave.