Recenzija albuma

Konačna transformacija banda Bon Jovi iz mainstream rock atrakcije u Country-rock senzaciju se konačno ostvarila na zadnjem albumu Lost Highway.

Mnogi rockeri će ovakav potez kritizirati kao najveću veleizdaju. Ipak većina kritika ne dolazi iz tabora Bon Jovi fanova, nego od nostalgičara za zlatnim 80-ima.

Doista Bon Jovi je ikona koja mnoge vraća u vremena divlje kose i hard rock eru 80-ih godina.

Bon Jovi na putu prema Lost Highway-u

Upravo pojedinici koji su imali priliku proučavati band od njegovih početaka, složit će se kako country eksperiment "Lost Highway" uopće nije iznenađenje, štoviše ovo se od Bon Jovi-a očekivalo već 20 godina.

Bon Jovi, hard rock 80-ih i propast jedne glazbene ere

Potrebno je vratiti se na trenutak vremenima kada su se bandovi proizvodili kao na tekućoj traci i pod istim kalupom. Pokušajmo rasčlaniti bitne razlike između bandova kao što su: Mötley Crüe, Ratt, Poison, Cinderella, Europe ili recimo Skid Row.

Upravo tako, ako odstranimo unikatne frizure, posebne "stage trikove" i maštovita imena, dobit ćete jedan te isti band.

Ovdje se nalazi odgovor zašto je Bon Jovi danas jedan od najprodavanijih bandova, kao i jedan od rijetkih koji još uvijek puni stadione do vrha.

Ostala imena iz tzv. drugog vala glam metala sjećamo se samo zbog nostalgičnih ploča.

Nema sumnje da su svi ti bandovi bili skrojeni od vrhunskih glazbenika, to je sasvim sigurno bio nužan uvjet da bi se plasirali među zvijezde 80-ih.

Ostavština njihova talenta ipak rezultira činjenicom da njihova imena nisu zaboravljena.

Nažalost većina rock "legendi" koji su 80-ih predstavljali buntovnu, agresivnu i prije svega seksualnu energiju danas ubijaju dane po krčmama, a dnevno vježbanje gitare zamjenio je trening na pivskom trbuhu.

Kako je Bon Jovi preživio neminovni propast rocka 90-ih

Među gomilom bandova koji su žarili i palili 80-ih "preživjelo" ih je jako malo. Činjenica kako recimo Nik Kershaw, koji je 1985. nastupao na Live Aid-u, danas svira po krčmama za 20-tak ljudi nije dovoljna da njega, ili slične, smjestimo u preživjele.

Jedini koji su se izvukli iz dugokosih 80-ih i pritom postali još veće zvijezde su Bon Jovi i U2. Lukavim potezima buntovnih Iraca ćemo posvetiti neku drugu recenziju.

Bon Jovi predvođen vokalom Jon Bon Jovi-em odigrao je karte po receptu Rolling Stones-a. Naime Mick Jagger i Keith Richards već 4 desetljeća odolijevaju trendovima, ali ih ujedno i pametno ukomponiraju. Dolaskom 70-ih uveli su elemente punka (Black and Blue), 80-ih se priklanjaju hair metalu (Steel Wheels), a u 90-ima počinje njihov povratak korijenima.

Naravno Rolling Stonesima u prilog ide i činjenica da su oni svojevrsna institucija i na neki način izumitelji rocka. No da nije bilo mudrih odluka, možda Stonese danas nebi doživljavali na ovaj način.

Bon Jovi je dolaskom 90-ih učinio isto. Članovi banda mahom su ošišale duge natapirane grive i bacili kožne hlače u smeće.

Već 1992. izlazi njihov "moderan" album Keep The Faith. Za razliku od power balada koje su dominirale ranije, Keep The Faith je izgrađen na novoj popularnosti Grunge-a, Nirvane i ostalih predvodnika novog desetljeća.

Mlada publika prvi doticaj s glazbom najčešće doživljava u slušanju tipične TOP 20 ljestvice.

Bon Jovi je znao da mora ostati upravo tamo. Hitovi kao što su Bed of Roses, Keep The Faith ili In These Arms održali su ih stalno u periskopu horde budućih fanova.

Ostatak ekipe iz 80-ih, koje se do jučer štovalo kao božanstva postali su predmet ismijavanja od strane nove generacije. Mladi pod utjecajem novih trendova zgražali su se nad slikama dlakavih prsiju i preuskih kožnih hlača.

Neupućeni tinejđeri s početka 90-ih nisu mogli ni zamisliti koliko su se Jon Bon Jovi i Richie Sambora nanosili istih materijala.

Zadržati izbirljivu publiku 90-ih koja je bila pod snažnim utjecajem elektronske glazbe i dance ritmova, nije nikako bila jednostavna misija.

Bon Jovi-a je od zaborava izvukao romantični hit "Always" sa kompilacije "Crossroads" kao i njihov buntovni, po mnogima i najmračniji, album "These Days".

Završetkom 90-ih Bon Jovi se počinje vraćati svojim korijenima, pod time ne mislimo na Glam Metal 80-ih. Ulaskom u 21. stoljeće Bon Jovi se vraća svojim individualnim glazbenim stilovima, glazbi koju vole oni sami.

Uspjeh takvih poteza osiguravaju i brojne rock legende koje su počele još u 70-ima. 2000. godina bila je "revival" takvih bandova koji su zapalili publiku prije svega svojom iskrenošću i povratkom na glazbeni početak.

Među najznačajnijim primjerima velikog povratka 2000. svakako moramo istaknuti: Aerosmith (album: Just Push Play), AC/DC (album: Stiff Upper Lip), Iron Maiden (Brave New World) i naravno Bon Jovi (album: Crush)

Bon Jovi i njihov stil

Predvodnik banda, Jon Bon Jovi, zapravo i nije tipični rocker. Tipični rocker je Keith Richards i cijela legija izumrlih legendi kao što su Jim Morrison, Jimy Hendrix. Jon Bon Jovi je predstavnik američke radničke klase. Da nije mega zvijezda, bio bi ili zidar ili parketar ili možda automehaničar.

On je momak koji bi bez sumnje s ponosom odrađivao neke od navedenih zanata, spletom okolnosti postao je rock zvijezda. U ovom zanatu odnosi se prema poslu upravo onako kako bi od tipičnog predstavnika američke srednje radničke klase očekivali, ponosno i iskreno.

Danas kao međunarodno priznata rock legenda koja iza sebe ima preko 100 milijuna prodanih albuma, može polako popustiti svoj gard i početi s glazbom koju oduvijek voli.

Lost Highway - Bon Jovi u najiskrenijem izdanju

Prije nego navedemo sve što ovaj album čini posebnim, moramo reći kako je ovo najiskreniji Bon Jovi-ev album karijere.

Pitanje koji se mnogi pitaju je da li ga to čini i najboljim albumom? Naravno da ne.
Nema tu ne previše post produkcije, ni podilažanja publici, nema čak ni prepoznatljivih refrena.

Zapravo nema gotovo ničeg od formule na kojoj je Bon Jovi stvorio karijeru.

Ali zato ima pregršt iskrenosti. Ako želite Jon Bon Jovi-u reći "zaboravi na sve i otpjevaj nam nešto od srca" dobit ćete album "Lost Highway" na zahtjev.

Album je kombinacija dugogodišnje karijere pod utjecajem rocka i ljubavi svakog predstavnika radničke klase - country-a

Elementi country glazbe kod Bon Jovi-a podigli su veliku prašinu i zbog toga mnogi nazivaju Lost Highway country albumom. Ova konstatacija je kriva u potpunosti.

Nema tu stihova poput "I went to Texas to feed m'cows", ako ćemo uvesti malo matematike možemo reći kako je omjer rock naspram country oko 4:1.

Konstrukcija Lost Highway-a

Kako bi uvidjeli svu raznolikost albuma Lost Highway, pokušat ćemo u nekoliko rečenicu analizirati 13 pijesama koje ga tvore.

Svaki pokušaj stigmatiziranja albuma kao rock, country ili pak country-rock su netočna. Prava definicija ovog albuma je ponešto kompleksnija s obzirom da je Bon Jovi izmješao nekoliko stilova, ipak pritom tvoreći zdravu i nadasve slušljivu kolekciju.

Lost Highway - otvorena cesta prema novoj budućnosti

Uvodna istoimena skladba možda je i najbolji primjer zašto će Lost Highway ostati u pamćenju kao country album. Kao tema provlači se jedan od trademarka Bon Jovi-a, ostavljanje prošlosti iza sebe i hrabro otvaranje nove stranice. Stih "Goodbye to yesterday" govori sam za sebe.

Motivi poput polu praznog rezervara benzina i otvorena cesta svi upućuju na tipičan Bon Jovievski stereotip.

Summertime - otvorena cesta s ljetnim uvjetima vožnje

Druga pjesma, Summertime, izgrađena je mnogo više na rock temeljima od naslovne. Ono što Summertime ipak usko veže uz naslovnicu su gotovo isti motivi. Upaljeni radio, Vaša draga na suvozačevom mjestu. Moglo bi se reći kako je Summertime nekakav epilog pjesme Lost Highway

(You Want to) Make a Memory - svih nas stižu godine

Ovdje se jurnjava otvorenim cestama zaustavlja. U potpuno drugačijem tonu od otvaranja albuma, Bon Jovi se koncentrira na ono što je oduvijek radio najbolje - skladanju balada.

Ipak za razliku od njihovih prijašnjih romantičarskih tekstova, Make a Memory je nekakva vrsta Jonove retrospektive.

Potpuno je jasno kako ova pjesma nije pisana za publiku. Ovo nije pjesma u kojoj ćete pronaći sebe, jedina osoba koja se u njoj može pronaći je upravo on sam.

U stihovima se provlači njegova osobna priča u kojoj gleda natrag na mlade dane, dugu kosu i stare fotografije. Jon Bon Jovi koji uskoro ulazi u 50-e polako uviđa kako nitko ne može vječno ostati mlad, zajednička sudbina svima nama je prolaznost mladosti.

Slični motivi mogu se naći u hitu Rolling Stones-a "Streets of Love".

Whole Lot of Leavin - neke zaboravljene romanse

Nakon pričanja svoje osobne priče sljedi "Whole Lot of Leavin" koja je zapravo ponovno obračanje publici, bar što se tiće povezanosti s tematikom.

Teorija kako je raskid jedne veze sasvim normalan proces odrastanja poznat je gotovo svima.
Kako nebi širili loše vibracije o tužnim ljubavima, tema ove pjesme su zapravo ugodna sjećanja na bivšu vezu.

Stih "The summer sun packed up it’s long gone", daje nam do znanja kako se radi o ljetnoj romansi.

Neke recenzije navode kako se možda radi i o razvodu gitariste Richie Sambore s dugogodišnjom suprugom Heather Locklear.

We Got It Going On - neuspjeli pokušaj imitacije samih sebe

Kako bi pokazali kako nisu zaboravili vojsku vjernih rock fanova stvorena je "We Got It Going On" u duetu s Big and Rich.

Sve asocijacije poput korištenja Richie-vog prepoznatljivog talkbox-a , upućuju na veliki mega hit "It's My Life". Ipak ova skladba velikom hitu iz 2000. nije ni blizu.

Složit ćemo se kako su Bon Jovi, jednostavno rečeno, isforsirali ovu pjesmu, kako im kritika nebi zamjerila nedostatak žešćeg rocka.


Nažalost skladba "We Got It Going On" ne uspijeva sakriti razloge i svrhu svog postojanja, i to je čini vjerojatno najlošijom na albumu.

Any Other Day - svih nas stižu godine 2 ( Jona pogotovo )

Odličan uvod koji se najviše može pripisati vrhunskom gitaristi Richie-u Sambori. Znajući kako se radi o gitarističkom virtuozu koji je još 80-ih bio rame uz rame s najvećima, poput Eddie Van Halena, njegova mogućnost da ukroti sam sebe je fascinantna.

Nažalost, refren, koji je predviđen da bude žestok, otkriva još jedan detalj koji nam pokazuje da su Bon Jovi već u godinama. Jon Bon Jovi više nema glasovni opseg kojeg je imao 80-ih, refreni poput ovakvih najbolje pokazuju kako su visoke note pobjegle iznad njegovog dosega.


Također je poznato da su mnoge stare pjesme od Bon Jovi-a poput "Livin on a prayer" i "You give love a bad name" snižene za oktavu dok se izvode uživo, kako bi ih pjevač mogao izvesti.

Seat Next to You - što je cesta bez radija ?

Romantična balada koja kao svoju temu iznosi jednostavnost prohtjeva jedne kvalitetne veze. Naslov koji bi mogli prevesti kao "sjedalo kraj tebe" ponovno se veže uz otvaranje samog albuma Lost Highway. Cijeli album je i pisan na način da će Vam njegovo slušanje najviše odgovarati za vrijeme vožnje.

Motivi koji nam se žele prikazati su ponovno cesta i radio stanica : "A long slow drive down an old dirt road, You got your hand out of the window listening to the radio".

Motiv radija je inače spominjan u bezbroj Bon Jovi skladbi. Dok se, recimo, gotovo cijeli samostalni album Jon Bon Jovi-a "Destination Anywhere" intenzivno veže uz navedene pojmove.

Romantiziranje radija kao izvora inspiracije ( tj. glazbe ) za Jon Bon Jovi-a je uvijek predstavljalo važan motiv.

Dovoljno je samo poslušati njegovu jednu od možda najvećih oda radiju "Radio Saved my Life Tonight"

Nedvojbeno ikona radio stanice u njegovom pjesničkom izražaju predstavlja mladost i tinejđerske dane.

Everybody's Broken - ni klinci više nisu što su nekad bili

Koliko se osoba može osjećati sama u velikom društvu, prema Bon Jovi-u je sasvim normalna pojava.

Tematika se također usko povezuje s pojmom alienizacije današnjeg društva koja je sve više očita u SAD-u.

Stihovi kao što su: "You're trying to hold in, What you’re dying to scream out ", jasno opisuju današnje društvo koje svoje probleme i slabosti nastoji pod svaku cijenu držati u sebi.

Nerijetko smo svjedoci kako upravo takvo ponašanje rezultirala eksplozijom nagomilanih emocija. Moglo bi se reći kako je poruka ove pjesme da unatoč percepciji kako smo jedini žrtve stresa, svi oko nas podjednako pate zbog pomankanja ljudskog kontakta koji "krasi" moderno doba.

Till We Ain't Strangers Anymore - country instant hit

Ako želimo stigmatizirati Lost Highway kao country album, onda je ova pjesma najbolji razlog da to učinimo. "Till We Ain't Strangers Anymore" je tipična country balada koja je dodatno pojačana s gostovanjem country pjevačice LeAnn Rimes.

U ovom stilu Bon Jovi nastavlja tradiciju muško-ženskog country dueta kojeg su započeli na prošlom albumu "Have a Nice Day" s pjesmom "Who Says You Can't Go Home".

Upravo veliki hit "Who Says You Can't Go Home" je možda i najzaslužniji za prihvaćanje ideje o country inspiriranom albumu.

Naime singl "Who Says You Can't Go Home" donio je Bon Jovi-u mjesto u knjizi rekorda kao prvom rock bandu koji je osvojio vrh billboardove country top liste.

"Till We Ain't Strangers Anymore" je odličan duet koji je mogao biti i odlična rock balada, ali country elementi je ne čine nimalo lošijom.

The Last Night - o romantici i njenim konotacijama

Baš kao što je i motiv radio stanice, tako je i ova pjesma ispunjena sa Bon Jovi-em osobnim shvaćanjima stvari oko sebe.

Jon iznosi svoje viđenje ljubavi u mnogo manje racionalnom obliku nego je ona prezentirana u današnjim vremenima.

Parkirati auto ispred kuće voljene djevojke i odvesti je "daleko od svega" bile su očito njegove tinejđerske maštarije u istim onim vremenima glorificiranja radija.

Također bi se moglo reći kako je to i sastavni dio romantizirane ikonografije srednjeg radničkog staleža u Americi. Ipak, moramo se složiti da su sve te ideologije usko povezane s glazbenim opusom "majstora" otimanja djevojaka i upuštanja u nepoznata - Brucea Springsteena.

One Step Closer - osobna ispovjed

Priznati sam sebi greške u životu posebno je teško. Priznati ih javno, kroz pjesmu koju će slušati milijuni ljudi, još je teže.

Ipak ovo su trenuci u kojima je Bon Jovi pokupio sve te epitete kritike koja ga opisuje kao iskreni band.

Pjesma počinje sa prizvukom countrya, ali već nakon druge strofe prelazi u rock i nastavlja se u tom smjeru.

Bez sumnje je cijela skladba zamišljena kao country laganica, ali su se negdje za vrijeme snimanja predomislili. Najvjerojatnije zbog tematike.

I Love This Town - "Jon pjeva gradu najljepšu baladu"

Ljubav prema rodnom gradu jedna je od najvećih. Ova pjesma bavi se isključivo time. Unatoč tome što se zna kako je pjesma očito posvećena New Jersey-u, rodnom gradu svih članova banda, u samom tekstu nigdje se ne spominje.

Upravo zbog toga svaki slušatelj će je moći doživjeti na osobnoj razini.
Naravno, ne treba ni napominjati da će ova pjesma jako dobro proći na svim live nastupima.

Put the Boy Back in Cowboy - od ranča do asfalta i natrag

Kao grande finale ovog country-rock projekta dolazi "Put the Boy Back in Cowboy" koja je zapravo hard rock pjesma koja priča o gradskom momku koji postaje kauboj.

Uz radio, otvorenu cestu i slične motive kauboji se također provlače kroz karijeru Bon Jovi-a još iz sredine 80-ih. Svakako je bitno spomenuti njihov mega hit "Dead or Alive" iz 1986. zbog kojega su i dobili nadimak "urbani kauboji"

Nastaviti putem Lost Highway-a ili ne?

Bon Jovi su nekoliko puta javno napomenuli kako je Lost Highway samo eksperiment kojeg su htjeli probati. Također u raznim intervjuima je pojašnjeno da Bon Jovi ne postaje country atrakcija.

Ipak Lost Highway se u Americi i Europi prodaje munjevitom brzinom i najuspješniji je njihov album još od "New Jersey-a" koji je izdan davne 1988.

Hoće li novostečena slava već slavnog banda utjecati na njihov stil i da li popularnost Lost Highwaya znači i potpuni preokret za Bon Jovi, saznat ćemo tek kad izađe njegov nastavak.

Kod rockera je sve moguće, sjetimo se samo Mark Knopflera koji je raspustio megapopularni Dire Straits kako bi mogao nastupati po manjim klubovima.

Za sada nema nikakvih informacija o novom albumu, što je i razumljivo s obzirom da još uvijek traje Lost Highway turneja.