Rock n roll pionir

Bo Diddley, američki gitarist, pjesnik i pjevač preminuo je 2.6.2008. u 79-oj godini života.

Za života stvorio je glazbeni opus čija vrijednost nadilazi glazbene okvire. Rad Boa Diddleya važan je kamen temeljac za sve što danas nazivamo rock n rollom.

Od crnačke simfonije do globalne eksplozije

Da je današnja moderna glazba iskovana iz pola stoljeća rock kulture, znamo svi. Ipak o pojavi rock n roll-a se govori jako malo. Asocijacija rock n rolla na njegove "dinosaure" poput Rolling Stonesa, Led Zeppelina i Deep Purplea je upravo to - samo asocijacija.

Pravi korijeni rock n rolla sežu malo dublje u prvu polovicu 20-og stoljeća. Mick Jagger i Keith Richards još su pohađali osnovnu školu u Engleskoj, a kao i ostatak svijeta bili su jako malo svjesni glazbene revolucije koja tinja na zapadnoj obali SAD-a.

Rock n Roll je nastao, prije svega, kao crnačka glazba u 20-godišnjoj sintezi religioznog gospela, narodnih napjeva i blues-a.
40-ih godina prošlog stoljeća Amerika je još uvijek bila jako opterećena rasnom diskriminacijom, zbog toga su prvi počeci rocka ostali isključivo glazba crnog stanovništva. Tek pojavom Elvisa Presleya možemo reći kako je rock postao mainstream.

Rock n Roll koji se danas sve teže bori s navalom sintetičke glazbene produkcije koja glazbu srozava na tek jeftini proizvod, nastao je iz potpuno drugih uvjerenja. Za razliku od svih glazbenih pravaca koji su se smjenjivali tokom ljudske povijesti, rock n roll je prvi puta glazbi dao novo značenje - stil života.

Duga kosa i kožne hlače stereotip je koji dolazi na snagu tek 80-ih godina, rockeri znaju kako takva farsa služi tek kao stage show. Prava rock ideologija, ako ćemo je tako nazvati, nikad se zapravo nije mijenjala. Njezina temeljna načela govore o slobodi duha, uma i tijela.

Upravo su Bo Diddley i ostali rock pioniri započeli kulturološku revoluciju mladih ljudi koja će zauvijek promjeniti percepciju svijeta oko nas.

Glazbom su se dobivali ratovi, ali i rušili stavovi. Rock n roll je sigurno dobrim dijelom zaslužan za ukidanja besmislene teorije o manjoj vrijednosti crnačkog stanovništva u SAD-u.

Bo Diddley - rock n roll kombinatorika

Rođen 1928. u gradiću McComb (Mississippi) kao Ellas Otha Bates. Kao dijete je posvojen od majčinog rođaka Gussiea McDaniela, tako preuzima i prezime i postaje Ellas McDaniel.
Obitelj se uskoro seli u Chicago. Tu već sa sedam godina pohađa satove violine, ali gitara mu uskoro postaje najveća ljubav.

Kasnije radi kao mehaničar, ali u isto vrijeme počinje glazbenu karijeru svirajući na ulici s prijateljima kao band Hispsters.
Uskoro postaju regularna atrakcija u kultnom 708 Club-u u južnom Chicagu. U to vrijeme rane slave uzima umjetničko ime Bo Diddley. U slobodnom prijevodu mogli bi reći da to znači "ništa bitno" ili "ništa mudro", izraz dolazi iz južnjačkog crnačkog slenga npr. "he ain't bo diddley".

1954. udružuje se sa sviračem harmonike Billy Boy Arnoldom, bubnjarem Clifton Jamesom i basistom Roosevelt Jacksonom. Kao tim snimaju dvije demo snimke: "I'm A Man" i "Bo Diddley". Kasnije se dosnimava i klavirska sekcija koju izvodi Otis Spann.
Ploča izlazi kao singlica 1955, a A-strana sa skladbom "Bo Diddley" postaje broj 1 na R&B ljestvici.

Glazbena inovacija

Bo Diddley postaje vrhunski istraživač gitarističkog zvuka. I danas mnogi gitaristički stilovi mogu se povezati izravno s Diddleyem.
U njegovoj glazbi dominantan je ritam. Svoje znanje i eksperimentiranje veže direktno uz ulični stil svirke koji je u osnovi bio često i neusklađen, ali upravo u tome i leži sav taj šarm.

Glazba je stoljećima izvođena po ljestvicama, notama, ritmikama i slično. Bo Diddley i njegovi suvremenici okrenuli su glazbu kao umjetnost naopačke.

Crnačka ulična glazba bazirana je zapravo na potpunom nepoznavanju glazbenog zapisa, ali je zato u potpunosti oslonjena na melodiju i ritam koji dolazi "iznutra".

Kratkom šetnjom kroz povijest rock-a saznat ćemo da se cijeli stil razvio na toj osnovi. Najveće legende rocka nikad nisu naučile čitati note.

Posebno su zanimljive njegove skladbe "Hey Bo Diddley" i "Who Do You Love?" koje, vjerovali ili ne, imaju po samo jedan akord. Bo Diddley uspješno koristi ovakvu konstrukciju oslanjajući se isključivo na ritam. Promjenom tempa, dinamike i kvalitetnom improvizacijom stvara poseban stil i na površinu dovodi nešto što bi mogli nazvati "kompleksnom jednostavnošću".

Još jednom smo u poziciji da povučemo direktnu paralelu od Bo Diddleya do današnjih mladih rockera što se najčešće oslanjaju na takve "Diddleyevske" jednostavne konstrukcije koje još uvijek imaju snagu da ponesu mase.

Diddleyevi zaštitni znakovi

Možda najpoznatija asocijacija na Diddleya je njegova unikatna četvrtasta gitaru na kojoj je svirao još od 50-ih. Od onda su gotovo svi poznatiji proizvođači gitara izradili tzv "Diddley Custom" gitaru poznatiju kao "The Twang Machine".

Priča o originalnoj četvrtastoj gitari je svakako zanimljiva epizoda iz njegove karijere. Ranih godina Diddley je volio svoje nastupe upotpuniti skakanjem po pozornici. Jedne noći, svirajući na Gibson L5 gitari, to je rezultiralo lošim skokom u kojem je zadobio pošteni udarac u glavu.
Shvativši kako je skakanjem s takvom gitarom potencijalno opasno krenuo je u dizajniranje mnogo manje gitare koja mu nebi smetala.

Što se tiče Diddleyvih tekstova mogli bi se složiti da je bio šaljivđija. Dobar dio njegovih pjesama napisan je sa dozom humora. Uz često prisutan humor i zabavu, crnački običaji i narodna predaja su također česta tematika.

Uspon i slava

1955-a je, a u glazbenoj industriji poznati "The Ed Sullivan Show" predstavlja potpuni autoritet. Unatoč činjenici da je The Ed Sullivan Show zaslužan za lansiranje mnogih kasnijih zvijezda poput Beatlesa i Rolling Stones-a, tih 50-ih još uvijek se gleda na crnačko stanovništvo na diskriminantan način.

O unikatnom stilu Boa Diddleya sve se više počelo pričati i među mladim bijelcima, tako da je Ed Sullivan jednostavno morao popustiti zakonima ponude i potražnje i pozvati Bo-a na gostovanje.

Ipak gostovanje je začinjeno dozom diskriminacije kad su prije nastupa Bo-u naredili da može nastupiti samo ako izvede pjesmu "Sixteen Tons" tada poznatog bijelog pop pjevača Tennessee Ernie Forda.

Vragolan kakav je i bio, Bo se nije dao smesti takvim zahtjevima, izašavši na pozornicu udario je svoj največi hit "Bo Diddley".
Nakon tog nastupa zabranjeno mu je svako daljnje nastupanje u show-u.

Ipak, nove generacije mladih Amerikanaca koje su glazbu doživljavale kao glavnu životnu inspiraciju, sve su manje bile opterećene sterotipovima.

Uskoro je Diddley zadobio veliko povjerenje bijele tinejdžerske publike, unatoč činjenici da nikada nije pisao skladbe koje su direktno opisivale tinejdžerski život (za razliku recimo od Elvisa Presleya).

Do 1963. Checker Records već izdaje njegov 11-i album. Bo je također jedan od prvih glazbenika koji su imali djevojke u svom sastavu, kao prateće vokale, koje su s njim i bandom išle na duge turneje. Među tim pionirkama rock n roll životnog stila svakako treba spomenuti imena kao što su: Peggy Jones (tzv. Bo Dama), Norma-Jean Wofford (tzv. grofica) i Cornelia Redmond.

Bo je također poznat po pisanju pjesama pod pseudonimom za druge, npr. "Love Is Strange", veliki pop hit koji je napisao za skupinu Mickey & Sylvia.
Također Bo je bio među prvim glazbenicima koji su snimali u vlastitom glazbenom studiju.

Kasnijih godina nastupa sa mnogim zvijezdama, među najpoznatijim su njegovi nastupi gdje je pozornicu dijelio sa grupama Clash, Greatful Dead ili Rolling Stonesima.

Ostavština

Bo Diddley je za života dobio najveća priznanja koja jedan glazbenik može skupiti. Od mnogih treba istaknuti njegovo uvrštenje u "Rock and Roll hall of fame", nagradu Grammy i najviša odličja za doprinos blues, R&B i rockabilly glazbi.

17.5.2007 za vrijeme koncerta doživio je infarkt koji jedva preživljava. Oporavlja se u rodnom gradu McComb.
2.6.2008. u njegovoj rodnoj kući skupila se gotovo čitava bliža rodbina, 35 članova obitelji. Već tradicionalno se pjevao crnački gospel. Zapjevala se poznata "Walk Around Heaven" (eng. Šetnja po raju), Diddley je tada izrekao svoje posljednje riječi: "evo upravo krećem tamo" i nakon te izjave u okruženju svojih najdražih napustio ovaj svijet.

Diddley više nije s nama, ali bez stereotipnog "o pokojniku sve najljepše" možemo slobodno potvrditi kako će njegov rad i njegova ostavština stalno ostati uz nas. U legendarnim opusima Rolling Stonesa, Zeppelina, Guns N Rosesa, Sex Pistolsa, Black Sabbatha ili The Killersa zuvijek će ostati mali dio Bo Diddleya.
Počivao u miru legendo i hvala na svemu.